Vela Draga- Učka

 

Vela Draga, Istra - kružna staza

Kad sam prvi put na internetu vidjela fotke kineskog nacionalnog parka Zhangjiajie, znala sam da je to mjesto koje jednog dana moram posjetiti. Do Kine još nisam stigla, ali zato i Hrvatska ima svoje tornjiće- Velu Dragu u parku Učka!

Tunelom Učka vozila sam se dosad nebrojeno puta. I svaki put kad bih izašla iz velikog tunela pa onaj kratki dio do drugog, malog tunela, vidjela bih tu jednu stijenu koja me fascinirala. I poželjela nekako doći tamo. Tek sam prije par tjedana saznala da se tamo stvarno i može i počela planirati. Ono što sam doživjela bilo je totalno neočekivano! 

Do ove staze dolazi se odmah po izlasku iz tunela Učka, ako idete iz Zagreba, odnosno po ulasku , ako idete iz Istre. Tu se nalazi kružni tok na kojem je potrebno skrenuti za Velu Učku. Zatim pratite parking Vela Draga i tu parkirate. Odavde ima deset minuta laganog hoda do vidikovca, s kojeg se pruža fantastičan pogled, i to je dio koji i neplaninari mogu odraditi, da bi uživali u veličanstvenom pogledu.  Odavde kreće planinarska staza za koju ću odmah reći da nije za neiskusne planinare, niti za povremene šetače. 

Mi se spuštamo dolje i uživamo u pogledu. Stižemo do prve klupe. I tu smo krivo skrenuli. Oznaka nema puno i nama se učinilo da staza ide strmo prema dolje. Vidjeli smo nešto crvenkasto na stijeni, mislili smo da je to oznaka koja je izblijedila, a kasnije smo shvatili da je to lišaj. Tako smo se spuštali desetak minuta, gotovo okomito , kroz makiju i nešto trnja. I onda došli do provalije i vidjeli da dalje ne ide. Ovo očito nije staza. Ništa, vraćamo se gore četveronoške, pomalo razočarani , u jednom trenu vidim i fosile. Nismo ni jednom bili ugroženi, niti se spuštali negdje nesigurno, ali oznaku kod klupe nismo vidjeli. Tek kad smo glavom provirili opet kod klupe, vidimo pravu stazu. I krećemo. Ono što smo vidjeli meni je teško i opisati! To je takva ljepota, to morate vidjeti. Formacije stijena su toliko fascinantne i lijepe! Stižemo do stijene koja se zove Svijeća, a malo kasnije i do stare željezničke pruge. Odavde staza vodi uz rub kanjona i stijene koje obilazimo su stvarno lijepe. U jednom trenu čujemo neko šuškanje. Neka životinja, nekih desetak metara od nas. Glasno se javljamo, odgovora nema. Ljudi očito nisu. Nastavljamo ipak dalje, uz stijenu, nadam se da smo dosta povišeni od šume i dovoljno udaljeni od izvora šuškanja koje se i dalje nastavlja. Ali kako se udaljavamo, prestaje. Stijena je ovdje okomita. Na mjestima je prolaz kud se hoda baš uzak. Dolazimo i do jedne špilje u stijeni, ja se malo navirujem i nešto leti prema meni. Ne bi li šišmiši trebali po danu spavati? Ovo postaje sve zanimljivije!

U jednom trenu muž pljesne rukama dva puta i čuje se jeka. 

Dalje idemo kružnom stazom prema gore. Ima dosta dijelova gdje je sipar, iako meni nije bilo teško hodati po njemu. Ali planinarski štapovi bi bili preporučljivi.

Nama je na kraju za cijelu turu trebalo sat i 40 minuta, ali ako oduzmem 25 minuta što smo se zagubili, onda 1 sat i 15 minuta. U našu obranu reći ću da nismo jedini. Dok smo bili na vidikovcu, došao je jedan mladi par i rekli su nam da su isto došli do klupe i da nisu znali kud dalje. Oni su se pametno vratili. Onda smo im mi rekli kud trebaju ići pa su sišli opet. 

Ova staza, po meni,  definitvno ide u top pet staza po atraktivnosti u Hrvatskoj. Uz Tulove grede, Bijele stijene, Premužićevu stazu i Vrženicu. O njoj baš nema tako puno informacija na internetu ili nisu tako lako dostupne. Nije baš bezazlena, možda zato. 

Po povratku šaljem fotke sinu, on isto oduševljen i svi skupa planiramo doći ovdje opet, što prije.