Croatian traveler

Kad ljudi čuju da sam bila na Kubi obično kažu- oh to je na mojoj putnoj listi, ili , ja obožavam Kubu, i obično me pitaju kako mi se svidjelo tamo. Meni je teško odgovoriti na ovo pitanje. Kuba nisu samo šarene ulice, vintage auti, rum i ples. Mi smo htjeli upoznati stvarnu Kubu i njene ljude, zato smo putovali duž Kube i odsjedali u casas particulares. Casa je normalna kuća u kojoj žive Kubanci i iznajmljuju jednu sobu za turiste. Više od toga im nije dopušteno iako se i ovo pomalo mijenja jer smo vidjeli case sa dvije sobe za turiste. Većina tih soba košta 25-30$ za dvije osobe, s doručkom. Moj prijedlog je da uzmete kuću u kojoj ćete moći i večerati. Iz našeg iskustva to je vrlo fina hrana, a i jeftinija od restorana. Posjetili smo Havanu i odsjeli u jednoj kući blizu Pasea Prado (šetnice), dovoljno blizu centru gdje su turisti, a opet dovoljno daleko da vidimo stvaran život Kubanaca. Ovaj grad doslovce propada. Fasade sa kuća otpadaju, neke kuće i zgrade su u tako lošem stanju

  Danas smo odlučili malo u planine. Odredište Gospić i Baške Oštarije, točnihe , Kiza i Dabarski kukovi.  Od hotela Velebno , nakon 200 m treba skrenuti desno prema Stupačinovom. Tu se vozite dok ide uska cestica, mi smo prvo stali kraj dvije kuće. Ispred jedne je jedan čovjek nešto radio. Ljubazno nam je rekao da možemo i tu parkirati, ali da možemo i produžiti još gore probijenim makadamom do lovačkog doma. Stižemo i stajemo ispred njega, izlaze dvije gospođe. Kažu čekaju župnika i ljude s mise, osjeti se fini miris iz kuhinje, pa mi auto ipak premještamo preko puta.  Uspon na Kizu ide kod oznake, s lijeve strane. Tu ćete vidjeti i stijenu na kojoj piše Kiza pa tu treba krenuti prema gore. Uspon prvo ide kroz šumu, strmo je, ali ne pretjerano. Nakon pola sata izlazimo iz šume i ukazuju nam se prve stijene. Penjemo se još pola sata, blizu smo vrha, ali se vrijeme nažalost promijenilo- dolje je bilo sunčano, ovdje gore ne samo da je oblačno, nego smo u niskom oblaku. Pod vrhom srećemo

  Jutros u Gospiću počinje lagana kišica. Ranije je došla, jer u petak je prognoza rekla možda tek oko 2 popodne. Stazu koju smo danas planirali morat ćemo preskočiti. Srećom , jer jutros me sve boli. Dobro je dok mirujem, čim počnem hodati, ne valja. U hodu radim plan i odlučujem da idemo prema Žumberačkom gorju. Tamo bi vrijeme trebalo biti dobro.  Prva stanica je slap Sopot. Do njega nas gugl lijepo vodi. Ima možda 5 minuta hoda do njegovog podnožja, ali mi bi bi se popeli gore, iznad. Stazica je sastrane, strma i blatna. Lijepo piše teško, ali i bez tog natpisa se vidi da je tako. Ipak se uspinjem, štapovi bi dobro došli, ali su opet ostali u autu. Ovdje se može ishodati i poučna staza od nekih 3 km. Mi smo išli na jedan njen dio i ima zanimljivog raslinja.  Dalje idemo do slapa Vranjak. Utipkali smo lokaciju u gugl, vozimo se nekim uskim, lokalnim cesticama i na kraju završimo na nekom makadamu gdje stoji bager koji probija cestu dalje. Ništa, mislimo si, to je tu, malo ćemo hodat

 Danas smo odlučili put Gračaca i staze Malog princa. Odmah ću na počerku reći, za one koji ne čitaju do kraja, ovo je jako teška staza. Hodali smo ukupno 10.7 km, napravili 1300 m visinske razlike, sve je trajalo oko 5.5 sati plus 2.5 sata stajanja, jer fotkalo se puno i na mjestima i čekalo. Zašto ovo ističem? U nekoliko popularnih tiskovina pročitala sam da je ovo najljepša staza na Velebitu na koju morate otići. Slažem se s prvim dijelom- staza je ljupka poput imena koje nosi, ali i stvarno teška, te nije za svakoga. I ono što tu ne piše je da imate oko sat i pol strmog uspona do početka staze, a isto tako i strmog spuštanja dolje nakon staze.  Mi smo naš uspon započeli nešto prije 11 sati. Prvi dio staze dosta je strm- prvo ide preko otvorenog krša i stijene, a zatim kroz šumu. Ja sam se već ovdje dobrano umorila i uspuhala, nisam očekivala da će biti ovako strmo. Pogled sa stijena je lijep, nazire se pomalo i more i otoci, ali je još i magla u kotlini. Ovaj put je puno toplije ne