Kiza i Dabarski kukovi
Danas smo odlučili malo u planine. Odredište Gospić i Baške Oštarije, točnihe , Kiza i Dabarski kukovi.
Od hotela Velebno , nakon 200 m treba skrenuti desno prema Stupačinovom. Tu se vozite dok ide uska cestica, mi smo prvo stali kraj dvije kuće. Ispred jedne je jedan čovjek nešto radio. Ljubazno nam je rekao da možemo i tu parkirati, ali da možemo i produžiti još gore probijenim makadamom do lovačkog doma. Stižemo i stajemo ispred njega, izlaze dvije gospođe. Kažu čekaju župnika i ljude s mise, osjeti se fini miris iz kuhinje, pa mi auto ipak premještamo preko puta.
Uspon na Kizu ide kod oznake, s lijeve strane. Tu ćete vidjeti i stijenu na kojoj piše Kiza pa tu treba krenuti prema gore. Uspon prvo ide kroz šumu, strmo je, ali ne pretjerano. Nakon pola sata izlazimo iz šume i ukazuju nam se prve stijene. Penjemo se još pola sata, blizu smo vrha, ali se vrijeme nažalost promijenilo- dolje je bilo sunčano, ovdje gore ne samo da je oblačno, nego smo u niskom oblaku. Pod vrhom srećemo jedan češki par s malim djetetom, kojeg muškarac nosi na leđima. Začudo, dobro opremljeni i gojzericama i planinarskom odjećom. Eto kad čovjek ima predrasude! Oni se spuštaju prema dolje, njihov smo kombi vidjeli na parkingu.
Na sam vrh/ stijenu Kiza nećemo. I tako smo u oblaku, ništa se ne vidi pa mi nastavljamo dalje prema Dabarskim kukovima. Na našoj ruti ih je tri, vidjet ćemo koliko ćemo daleko ići.
Dalje piše na stijeni da je staza teška, ali šta je to za nas! Spuštam se svakako, i četveronoške, i na turu pa nogama pipam prema dolje, negdje se i okrenem prema stijeni pa se opet četveronoške spuštam. Na jednoj se stijeni malo i porežem pa vidim da je vrag odnio šalu i da ipak trebam uzeti rukavice da se zaštitim. Ako ništa, bar smo iz oblaka izašli, pogled je nevjerojatan, a oblici stijena stvarno neobični i zanimljivi. Podsjećaju me na ljudske ili životinjske glave, a jedna i na čovjeka s krumpir nosom, neki su oblici tornjića jako neobični… scene kao u filmu Avatar. Lijepa li ja ta naša Hrvatska! Dio se spuštamo po siparu, baš je strmo, nemam štapove, ali ide nekako.
Prvi kuk do kojeg dolazimo je Žuti kuk. Tu sjedimo, red je i da se sendviči pojedu. Sjedim na stijeni i uživam u pogledu. Dolaze još neki ljudi i mi se polako spremamo dalje. Idemo do Vranjeg kuka i ovdje piše da je staza teška. E pa kad to piše crvenom bojom osoba koja je stavljala markacije, onda je tako. Staza je takva da se od svakog vrha prvo spuštaš, a onda opet penjanje. Ovdje je baš teško, na mjestima su mi noge prekratke i nemam kud stati. Na jednom mjestu me i muž spustio dolje jer nisam stvarno znala po stijeni kud stati. Na drugom je mjestu sajla s omčama za spust- u te omče treba staviti noge jer nemaš gdje drugdje, a visina stijene je takva da ne ide drukčije. Na mjestima su stijene toliko neobične- oštre, posložene u krug, u sredini je provalija, a stijene su naoštrene kao ribež… ili još bolje, kao ona daska za ribanje veša na kojoj su naše bake to prale. Šta priroda svašta napravi, nevjerojatno!
Stižemo do Vranjeg kuka, dok se divimo pogledu, dolaze još troje planinara. Malo odmaramo, zatim idemo opet dolje. I tu je račvanje staze- može se spustiti dolje i tom stazom bi nam do auta trebalo sat i pol, ili možemo nastaviti po hrbtu, popeti se na još dva vrha pa bi sve skupa bilo 4 sata. Već pogađate na koju ćemo mi stranu?
Naravno po hrbtu, nastavljamo. Ja sam tu osjetila lagani umor, malo su mi se noge tresle, ali rekoh, idem dalje.
Penjemo se i na Široki kuk, pred kraj jedva vučem noge i baš mi je teško. A čeka me još jedan spust, pa uspon na peti vrh danas, onda opet spust i dosta daleka staza do auta. Šta je meni ovo trebalo, pomislim, tuče me palac u planinarskim cipelama, nažuljala sam i male prste na nogama jer imam dvoje čarape( i nije uopće vruće), noge su mi sad teške pa zapinjem o svašta… Neće bit ni suknji ni haljina sljedećih dana, a bome ni štikli, dok se ne oporavim.
Nekako došepesam i na zadnji vrh, Butinovaču, odavde je jako lijep pogled na more i otoke. Bilo bi mi žao da to nisam vidjela, svoj muci usprkos.
Sad se opet treba spustiti, po peti put, imamo pola sata strmijeg spuštanja do Premužićeve staze. Nekako i to uspijem i dalje hodamo ravno. Nema žive duše, samo mi ovuda . Valjda su medvjedi zaspali.
Na kraju smo prehodali 11 km, trajalo je 7.5 sati, a visinska razlika je bila preko 1000 m. Teško je bilo, ali srce je puno- i vidika i oblika, i ponosa i sreće.
Stižemo u apartman, smjestili smo se u apartman Mašenka u Gospiću, rezervirala sam preko bookinga, a stvarno je šarmantan i povoljan, u odnosu na ostale. Pada mrak, a vukovi zavijaju baš jako. Trebala bih se veseliti, jer ih je sve manje, a opet malo čovjeka prođe i jeza kad shvati kud smo mi danas hodali, po niihovom teritoriju. I sve to s dva mini sendviča i 2 musli pločice!
Slijedi velik broj fotki, ali kad se popneš na pet vrhova, kako ih imati manje?
Više fotografija i video na
Primjedbe
Objavi komentar