Velebit- Mali Princ

 Danas smo odlučili put Gračaca i staze Malog princa. Odmah ću na počerku reći, za one koji ne čitaju do kraja, ovo je jako teška staza. Hodali smo ukupno 10.7 km, napravili 1300 m visinske razlike, sve je trajalo oko 5.5 sati plus 2.5 sata stajanja, jer fotkalo se puno i na mjestima i čekalo. Zašto ovo ističem? U nekoliko popularnih tiskovina pročitala sam da je ovo najljepša staza na Velebitu na koju morate otići. Slažem se s prvim dijelom- staza je ljupka poput imena koje nosi, ali i stvarno teška, te nije za svakoga. I ono što tu ne piše je da imate oko sat i pol strmog uspona do početka staze, a isto tako i strmog spuštanja dolje nakon staze. 

Mi smo naš uspon započeli nešto prije 11 sati. Prvi dio staze dosta je strm- prvo ide preko otvorenog krša i stijene, a zatim kroz šumu. Ja sam se već ovdje dobrano umorila i uspuhala, nisam očekivala da će biti ovako strmo. Pogled sa stijena je lijep, nazire se pomalo i more i otoci, ali je još i magla u kotlini. Ovaj put je puno toplije nego prije dva tjedna i već sam na ovom prvom dijelu popila dosta vode. Na jednom mjestu, kod srušenog drveta, ne znamo kud dalje i onda shvaćamo da je drvo palo i zaklonilo planinarsku oznaku. Dolazimo do odvajanja za vrh Crnopac i planinarsko skolonište istog imena. Mi idemo do skloništa. Tu je nekoliko mladih, oni će prespavati u skloništu, koje je malo i ima samo 4 kreveta. Jedemo, odmaramo se, i onda krećemo do staze Malog princa. I odavde ima 10-15 minuta hoda do njenog početka. Dolazimo kod oznake- desno se ide za stazu Mali princ, a lijevo za vrhi Bili kuk, i mi idemo lijevo. Pokazat će se da smo mi jedini išli ovim smjerom, jer su svi ostali, a bilo je danas baš dosta ljudi, sigurno 40ak, obrnuto. Podno Bilog kuka su sajle, strmo je i na mjestima skroz otvoreno prema provaliji, ali užitak je penjati se. Ovdje nisam imala problema s penjanjem,  jer na mjestima su klinovi, a većinom su stijene takvog oblika da imam kud s nogom, tako da nijednom nisam imala osjećaj da su mi noge prekratke kao recimo na nekim drugim stazama. Na vrhu sjedimo i odmaramo, a nasuprot nas, na vrhu, isto tako sjedi jedna skupina i maše. Mislili smo dolje, ali moramo čekati da se popne jedna vesela skupina Đakovčana, po sajli se ne može drukčije. Već ovdje vidimo da će ovo biti staza iznimne ljepote, jer formacije stijena su nevjerojatne. 

Dalje nas staza vodi kroz kamene klance, usjeke, otvore, vrata… Teško je i opisati što smo mi sve ovdje vidjeli. Puno je sajli, nije lako, ali ni u jednom trenu se ne osjećam umorno niti prestrašeno. Srećemo još jednu grupu, oni nas obavještavaju da je u Zdenkovoj jami jedan planinar ozlijeđen i da je stigao hgss.  Idemo dalje i do same jame, noge već pomalo klecaju, što od napora, što od strmih stepenica i sajle po kojoj se spuštamo prema jami, a pomalo sad i od straha jer se tu netko ozlijedio. Dolje saznajemo da je čovjek sve to ishodao bez problema, ali se na dnu jame poskliznuo, pao, te mu je iskočilo rame! Pitamo treba li pomoć i dečki iz hgss nam kažu da pričekamo kod stepenica dok vide kako će s unesrećenim. Dobro je, može hodati, ali mu je ruka skroz imobilizirana i ne može s njom ništa, a ovdje se hoda četveronoške,  služeći se sa obje. Nekako ga pomoću štrikova izvlače i kažu nam da možemo dalje. Pomalo smo zabrinuti jer nas još dosta hoda čeka, a kasno je već. 

U jednom trenu ne znamo kud ići- planinarska oznaka se ne vidi, staza fizički nije vidljiva, spašava nas aplikaciju koju muž ima na mobitelu ofline pa on zaključuje kuda dalje. Vraćamo se opet do skloništa, tu je već gužva, 12 planinara će spavati ovdje, što je puno, jer po mojoj procjeni kućica je velika 4 sa 3 m. Muž ih zeza i kaže da ćemo i mi spavati ovdje i povjeruju mu, jer sve ostale grupe su već otišle, kasno je. Ja ipak ne bih, hvala lijepo, umorna sam i čeka nas apartman, normalni krevet, nisam u godinama kad mogu spavati na podu nakon ovakvog napora. 

Silazimo dolje, sunce zalazi, a mi još imamo dosta za hodati! Pred kraj se i smračilo, jer hodamo kroz šumu i stižemo do auta u 18:45, što je zapravo zadnji tren dok nije mrkli mrak. Stigli smo srećom. 

Sad još do trgovine, dobro će doći i pita kupljena kod Macole, iako mi se zapravo jede juha i jogurt koje kupujem, stižemo u apartman Tina u Gračacu i možemo se opustiti.