Brazil putopis

 

Dan 1

Iako je sinoc avion u polasku kasnio točno 3 sata, sletjeli smo s 2.5 sata kašnjenja. Prije leta smo dobili 3 maila u kojem nas se upozorava da nosimo maske. U avionu ih nismo nosili iako nam je higijenski set s maskom i vlažnim maramicama uredno podijeljen.

Ako se pitate kako preživjet 11- satni let- puno je lakše kad se putuje na zapad jer su ti letovi po danu. U avionu ima dosta zabave jer ne sjedalu ispred sebe imaš ekran s velikim izborom filmova, serija, dokumentaraca, putopisa, glazbe… 

Od svega ponuđenog je prvo biram film Mamma mia 2- istina, gledala sam ga bar 20 puta, ali nema veze , mogu opet. I polijećemo. 

Sam let prošao je relativno brzo- uz filmove, jelo, šetnju nekoliko puta što je izuzetno važno zbog cirkulacije. Važno je i piti što više tekućine jer u avionu zbog klime dehidriraš i mene uopće ne boli glava ili oči kad pijem više. Povremeno se stjuardese seću po kabini i nude vodu, ali uvijek se može otići i u stražnji dio aviona i tražiti nešto za piti na ovako dugačkim letovima. 

Aerodrom je i ovdje ogroman i iako ima par zgodnih mjesta za fotkanje, mi jurimo prema kontroli, na kojoj se već stvorila poveća gužva. Iako je za ulaz u Brasil potrebno cijepljenje(2 doze) ili pcr čini se da ta nitko ne gleda. I na ukrcaju u Parisu uz putovnicu sam dala i covid pass, nije pogledana. Policajac na ulazu isto tako ju uopće ne gleda- možda im je dovoljna činjenica da ju imamo. 

Naručujemo uber jer je naš smještaj 40 km od aerodroma- nisam odmah uzela u centru Ria nego malo dalje jer želimo obići neke plaže van Ria i staze. Pada sitna kiša. Naš vozač vozi kao da mu je ovo zadnje- sjeće trake, vozi brzo. Ne bunim se jer želim što prije do apartmana. Nitko ovdje ne daje žmigavac, svi voze brzo, sjeku trake jedni drugima… U jednom trenu čujemo neku pucnjavu? Za vrijeme vožnje naš vozač sluša utakmicu- može li klišej o Brazilcima biti veći? Stižemo u naš apartman za prve tri noći, u mjestu Recreiro dosbandeirantes. I ovdje čujemo neku pucnjavu- ništa, tješimo se time da netko slavi rezultat na utakmici. Dok se otuširamo i spremimo za spavanje već je ponoć- kod nas je 5 ujutro. Bez problema svi zaspimo. Ja se budum ujutro već u 5- to je kod nas 10 ujutro, i ne osjećam se uopće pospano iako sam spavala samo 5 sati. Nažalost kiša pada. Čekam da se probudi muž da u pola 7 odemo kupiti jelo. Ne mogu vam nikakvu fotkustaviti ovdje jer je još mrak, kiša pada i muljavo je. Nadajmo se da će se kasnije ipak popraviti dojam.

Brazil-Dan 2 

Jutros pada kiša iako je srpanj mjesec s najmanje padalina. Ja sam budna od 5 ( kod nas 10, sva vremena s plus 5 sati). U 7 budim Borisa da odemo u trgovinu jer nisam sigurna smijemo li piti vodu iz pipe. Na nekim mjestima piše da da, na drugima da ne. 

Naš apartman nalazi se u mjestu Recreiro, ima ogradu pod ključem i portira. On nas je noćas i dočekao oko ponoći i predao nam ključeve. Elektronskim ključem prvo otvaramo ogradu, a onda i ulaz u zgradu, naš je apartman na trećem katu. Plaćam ga 50 dolara za 4 odrasle osobe( djeca su u godinama kad više ne prolaze kao djeca). 

Na internetu sam našla da je Zona Sul mercado najpovoljnija trgovina ovdje. Kad smo ušli, malo su me zatekle cijene. Sok od jabuke ili ananasa kao kod nas. 400 g zobenih pahuljica 15 kuna. Integralne pahuljice 17. Kila paradajza 10.5 kuna, ananas komad 11 kuna, banane 8.5 kuna. Kila najjeftinijeg sira 92 kune, nekakve salame tipa čajna skoro 200 kuna kila! Mlijeko litra 12 kuna, jogurt 13. Najskuplji je kruh, prodaje se po 5-6 kuna za 100 g ako smo dobro vidjeli! Uzimamo neka mala peciva, važu nam ih i pola kile tih peciva kosta 13 kuna. Cijene mesa mi se isto čine velike. Dok se vozimo natrag, vidimo da nešto bliže apartmanu imamo još par trgovina, tu ćemo otići kasnije pješice. 

Na cesti je jako puno vode, uz cestu isto. Nije baš ovo bilo u prognozi, piše da je na snazi i žuti alarm zbog prekomjerne kiše, ali i da od 9 treba stati. 

U 10 se potpuno razvedrava i idemo do prije viđene trgovine. Mi svo ovdje glavna atrakcija jer turista uopće nema. Osjećamo se vrlo sigurno i vidimo da ovdje ljudi hodaju neopterećeno- to će se na turistima punoj Copacabani sigurno drukčije sve odvijati. Neplanirano šećemo tim trgovinicama, blato je i većina ljudi hoda u japankama. Daleko je ovo od sjaja i blještavila brazilskih turističkih destinacija. Sve je puno malih trgovina, više štandova, prodaje se sve i svašta. 

Danas nećemo na planinarenje/ hodanje jer mislim da je preveliko blato. Zato završavamo neplanski u shoping centru- možda tu imaju karticu za mobitel da imamo internet. Trgovac nam kaže da bez putovnice ne ide, ali i da moramo u drugu poslovnicu jer su oni franšiza. Neplanski kupujem i hawaiansjapanke za 45 kuna. Vraćamo se nakon toga u apartman.  

Za ručak sam našla restoran 100 m od našeg smještaja. Porcije za ubit vola! Moje jelo 23 kune- dvije palačinke punjene piletinom, prilog- riža, grah u umaku, pire krumpir, zelena salata, cikla i mrkva. Naručujem i limunudu za 8 kuna  i tek se poslije sjetim da to možda i nije dobra ideja jer je pitanje s kojom je vodom napravljena. Valjda ću preživjeti. 

I ovdje je restoran pun domaćih ljudi, mi jedini turisti. Konobari nasmješeni i iskreno ljubazni, nemaju oni pojma engleski, a ni mi portugalski! Ja sam se zadnja 3 mjeseca silno trudila naučiti osnove portugalskog, ali teško mi je išlo- što zbog zamora materijala i godina, što zbog španjolskog, kojeg govorim, pa su mi se jako miješala ta dva jezika. Neke osnovne riječi znam. Malo se služimo i prevoditeljem ne mobitelu, ali kad je netko tako vedar i nasmješen kao konobari ovdje, ništa nije problem. 

Poslije ručka plaža, vjetar puše i valovi su dosta veliki. Nema veze, prvo malo ležimo na pijesku, a onda šećemo. Ima nešto stvarno magično u tim dugačkim pješčanim plažama i valovima! I ovdje su sve domaći. U vodiču piše da Brazilci na plažu ne nose ručnike, nego velike marame- nismo to vidjeli ovdje. Puno je surfera, zanimljivo ih je promatrati. Na većem dijelu plaže su crvene zastave- znak da je kupanje opasno, a samo je u sredini žuta zastava- manje je opasno. Na tom dijelu su manji valovi i dosta se ljudi kupa. Sunce zalazi već u 5:25 i vjetar i valovi se isto smiruju. 

Idemo u apartman, treba ponovo do centra kupiti karticu za mobitel. Vozimo se 20 minuta do ogromnog shoping centra. Ovdje se po noći uglavnom ne staje na crveno na semaforu- vidjeli smo to i noćas dok smo se vozili sa aerodroma. U dijelu gdje ima ljudi na cesti se staje samo ako ti ljudi stoje na zebri, inače ne- uredno se i na crveno vozi.

Stižemo u shoping centar, nalazimo claro mobilnog operatera, ponijeli smo i putovnicu, ali im je pao sustav i ništa ne mogu! Cijeli taj put i opet ništa! Kažu nam da odemo u drugu trgovinu, zove se vivo- tamo može, ali to traje više od pola sata. Prvo dok se uopće sporazumimo što uopće trebamo, onda dok platimo, zatim dok aktiviraju karticu jer ne ide od prve, ni druge, ni treće… Ali internet nam treba, što zbog ubera, što zbog snalaženja i dostupnosti. 

Ovdje je veliki problem i vlaga. Jučer dok smo šetali plažom, mislila sam prvo da je neka izmaglica. Onda sam shvatila da su mi naočale zamrljane pa sam ih obrisala i progledala. Za 2-3 minute sve se ponovilo- valovi su ogromni i sitna vodena prašina ih je opet prekrila.

Sve fotke danas snimio je moj suprug koji je jedini nosio mobitel .

Dan 3

Sinoć smo legli u 9, ja premorena. Jutros se prvo budim u 4, ali se okrenem na drugu stranu i zaspim do 5. Zaspala bih još , ali čujem komarca kako zuji oko mene i to me automatski probudi. Jučer sam na plaži vidjela dva manja plika od uboda- sprej za tropske komarce smo ponijeli, ali nisam očekivala da ćemo se morati špricati njime i u smještaju! Ovdje komarci prenose svašta, pa sam se od straha odmah razbudila, ali dobro je- spavala sam 8 sati, ovih 5 ujutro je kod nas 10, što mi se kod kuće ne bi nikad dogodilo jer se po ljeti budim u 6. 

Danas ćemo, nadajmo se, na prvu stazu. 

U pola 7 kad se razdani, bude se i ostali i vidim da imam 5-6 novih uboda komarca koji se fino crvene. 

Idemo uberom do naše staze danas. Nismo baš sigurni kud točno trebamo stići, ali računamo da ćemo se nekako sporazumjeti s vozačem. Vozimo se prvo obalom i uživamo u pogledu na rajske plaže. Onda ulazimo u unutrašnjost u pravu džunglu. Cesta je uska, zavojita i toliko strma da na mjestima ide samo u prvoj brzini. Stižemo u mjesto Barra de Guaratiba i tu obično turisti ili domaći izlaze iz taksija. Do staze ima 1 km strme ceste i to se može ići pješice ili moto taxijem, ali to našeg vozača ne dira i mi idemo skroz stazom pod 45 stupnjeva u autu! Moram li reći da mi se želudac stisnuo od muke?! Taksist se nekako uz Borisovu pomoć okreće i vraća, a mi krećemo hodati. 

Staza ide kroz džunglu, samo što je sad zima pa nema cvijeća, ali vidim po lišću da ima dosta orhideja. U jednom trenu dolazimo do nekog raskršća- čini mi se po sjećanju kako staza izgleda da idemo gore, ali tu su neke prepreke, a strelica koja pokazuje smjer ima ime neke druge staze. Nailazi i jedan brazilski par, ni oni ne znaju, ali mobitelom zovu nekoga tko zna- i svi idemo prema gore. Na stazi je par mjesta s lijepim pogledom. Stižemo nakon nešto manje od sat vremena do odredišta- Pedra do Telegrafo. Dobro je, nema puno ljudi, samo 15ak,  mislim si ja. Oni čega nisam svjesna je da fotosession ovdje traje 10 minuta po osobi! Ukupno smo čekali oko sat i pol. Tu je i fotograf koji ljudima daje upute gdje stati, kud s nogom ili rukom, kud pogledati… Tjera ih , po meni, na sulude poze. Sve su to domaći- došli su u grupi s vodičem, što bi oni bauljali sami kao mi. Oni sigurno plaćaju drukčiju cijenu, ja sam jedino našla preko airbnb za 30 dolara po osobi. Možda je na Copacabani jeftinije, ali je i puno dalje nego iz našeg mjesta. 

Ja odlučujem da neću platiti tog Brazilca, nije što je ovaj gringo škrt( gringosi smo svi mi bijelci za njih) i nije uopće skupo, nego se ne želim osramotiti. Osim toga imam i ja vrhunskog fotografa- mog Borisa. Istina ne pazi toliko na detalje ko ovaj- on upozorava i na pramen kose koji ide preko lica i sve što bi moglo narušiti idealnu fotku. Svi domaći, ali baš svi, plaćaju da ih on pofotka. 

Mi smo valjda jedini svi četvero pofotkali se u par minuta. 

Krećemo dolje i u jednom trenu malo profulamo stazu. Srećom smo brzo to i shvatili pa se vratili natrag. Iako sam ja mislila u povratku onom strmom cestom spustiti se na motoru, kad smo došli tamo vidim da to i nije baš dobra ideja. Idemo u centar ovog sela, koje izgleda jako siromašno i naručujemo uber. Prvi uber dolazi za 10 minuta, ali nas ne želi voziti jer nas je četvero. Čekamo još 10 minuta drugi. Idemo do plaže Grumari. Ovdje je dosta ljudi, sve domaći, kupamo se, ali su valovi veliki. Samo je na jednom malom dijelu žuta zastava, inače svugdje crvena. Ulazim u more i moram priznati da ovakve valove nisam nikad doživjela! Ne samo da te lupi tako jako da se jako moraš držati da te ne sruši u more, nego dok se povlači, pijesak ti se doslovce gubi pod nogama i povlači te u more! A bila sam samo do dubine ispod koljena! Malo se sušimo i idemo u beach bar. Mislili smo i jesti ovdje, samo su cijene 60-90 kuna po obroku pa odustajemo- bit će dosta i sok i piva. Meni se čini da smo mi dobili meni s drukčijim cijenama, jer osim na portugalskom, hrana je prevedena i na engleski. Sad treba pozvati uber za dalje, samo je problem što interneta nemamo! Izlazimo na cestu, možda ćemo nekog ustopirati, ali srećom, vidi nas radnik s parkirališta i dolazi do nas. Uber? pita. Klimamo glavom. On nam dijeli svoj internet i uspjevamo pozvati vozača da nas vozi dalje. Idemo do sljedeće plaže- Prainha. Ova plaža je vrh, stijene su baš fascinantne! Samo što su valovi još veći i ne smije se kupati. Ulazim u more do gležnja, ali smoči me cijelu, a i čini se da bi me moglo srušiti. Osvježila sam se i to mi je dovoljno. Na rubu plaže traje fotosession- profi manekenke u haljinama i fotografi s kišobranima i svom opremom. Sad vidim da ću i ja uvijek morati u ruksak staviti neku haljinu za fotkanje- oprema za planinarenje nije baš pogodna za to. Posebna je umjetnost na mene punu pijeska obući tajice, čarape i tenisice. Ovaj pijesak je vrlo vlažan( velika je vlaga u zraku) i nikako se s stopala ne skida dolje. Nema veze, čarape, tenisice, roba i ja- sve je puno pijeska. Opet nema interneta- e moj vivo, nikad više s tobom ovdje. Pojavljuje se ipak jedna crtica i naručujemo auto, internet se gubi, nemamo pojma stiže li auto ili ne. Dok čekamo, cestom prođe nekoliko vozila policije, u jednom su prozori spušteni i automat s cijevi prema gore viri kroz njega. Ipak stiže i naš auto i utrpavamo se pa idemo u onaj  restoran od jučer- ja ovaj put uzimam bakalara, to je neko njihovo poznato jelo. Konobari nas se sjećaju od jučer i već nas veselo pozdravljaju- sad smo im domaći. Pitaju od kuda smo, začuđujuće, ali čini se da su svi bar čuli za Croasiju, ako već i ne znaju gdje smo. Hvala Luka Modrić, zadnjih godina kud god idemo, njegovo ime otvara sva vrata. 

Djeca odlaze u apartman, a mi po hranu za sutra. Malo smo zalutali od glavne ulice i kao da smo ušli u neki paralelni svijet. Sredinom ulice prolazi kanal širine 2 m, dubine 3 m do vode. Nema tu nikakve ograde nit upozorenja, a unutra neki mutež stoji.  S obje strane kanala kutijice- kućice, sklepane od koječega, u njima trgovinice koje prodaju svašta. U jednu takvu ulazimo i mi i kupujemo 10 peciva za 4.8 kuna. S time da je ovo pecivo, još vruće, duplo veće od onog kupljenog jučer, a tri puta jeftinije! Dečko nam ga vadi iz neke velike košare prekrivene platnom. U toj trgovinici režu i sir i salamu, moram li reći da je i to jedno 7-8 puta jeftinije nego jučer? Sir još i izgleda dobro, ali salama se čini da ipak stoji već neko vrijeme pa ipak oboje preskačemo. Sve te kućice oko sebe imaju bezbroj kablova koji s njih vise, to izgleda kao pravi metež.  A sve je puno ljudi i života- djece, mladih, odraslih… Ne znam može li vam ovaj opis dočarati uopće što smo mi ovdje vidjeli, naravno da se ne usudimo izvaditi mobitel i slikati- ne možda toliko od straha, nego od nelagode. 

Šećemo još malo pa se ipak vraćamo na glavnu ulicu na kojoj nema ni zebre ni semafora, ali mi već prelazimo ovdje između auta kao profesionalci- lakše je ipak nego u Egiptu!

Dan 4

Jutros opet buđenje u 5. Malo odem na mobitel i zatim nestaje struje. Cijeli kvart je u mraku. Sjedim i ja u mraku, ne mogu čitati jer mi za to treba svjetlo- ne bih ga palila ni da ima struje da ne budim ostale. Prošlu noć je od komaraca stradala desna noga, jutros lijeva. Zovemo uber i idemo na još jednu stazu. Do 11 se moramo vratiti u apartman za check out. S gazdaricom smo dogovorili da nas prebaci u svoj drugi apartman u 11, do leta navečer u 20 h. Naplatit će nam stotinjak kuna za dnevno korištenje tog apartmana. Redovna cijena mu je 210 kuna za noć. 

Idemo na Pedra Bonita hike. Originalni plan je bio MorroDois Irmaos, ali kad je moj muž vidio da ruta kreće iz favele, naglo smo odustali od tog plana. Možda i bolje jer ipak smo s djecom. Ja se neki put malo previše zanesem u planiranju, on me malo spusti u realnost. 

Vozimo se uz more, mene ovo podsjeća na Kaliforniju i Venice beach. Puno je ljudi koji trče, vježbaju, hodaju ili voze bicikle. Uber nas ostavlja kod rampe koja se otvara u 8. Tu je policajac kojem moramo ostaviti svoje podatke. Prvi dio staze je vrlo strma cesta, pod kutom od 45 stupnjeva, auti ovdje idu, ali tesko, a mi pješice još teže! Dobro je, samo 400 m, ali ubilo me brate! Dalje staza ide kroz Tijuca prašumu i nacionalni park. To je zapravo vrlo neobično da tako blizu takvog velegrada kao što je Rio postoji prava prašuma. Nakon par minuta stajemo da se pošpricamo sprejem protiv komaraca i odmah do nas dolaze dva majmunčića. Malo se družimo s familijom(😂), a onda idemo dalje. Pedra Bonita je stijena iznad Ipaneme, vidi se i Copacabana i Recreiro. Ja bih ovdje mogla sjediti cijeli dan, pogled fenomenalan! Pokušavamo tu naručiti uber, da nas čeka kad se spustimo, ali kaže da nas ne može pokupiti na istom mjestu gdje nas je u 8 ostavio! Slikamo se i idemo dolje jer moramo stići do 11 natrag. Puno je ljudi koji sad idu gore i svi nas uredno pozdravljaju s Bomdia( bom đia). Na silasku vidimo i jednog koatija- to su životinje karakteristične za Brazil i neke rubne dijelove zemalja koje s njim graniče. Dolje smo kod rampe i po starom dobrom običaju interneta nema- nalazimo jedan žuti taksi koji će nas odvesti dolje do centra. Tu zovemo uber za dalje. Naš dnevni apartman nalazi se u zanimljivoj četvrti, ali gazdarica kaže da iako ne izgleda nešto, sve je sigurno. 

Idemo na ručak u naš restoran, danas sam za 19 kuna dobila piletinu na žaru, krumpir, rižu, grah, salatu.  Poslije ručka idemo do Piscina secreto- bazenčić u stijeni, ali valovi su ogromni i ne može se dolje jer je preopasno. Vraćamo se na našu plažu malo odmoriti prije večerašnjeg leta za Sao Paulo.

I za kraj- dok smo isli do plaze i vracali se popodne, glavna smo atrakcija- ovdje ne da nema turista, nego nitko i ne iznajmljuje apartmane domaćima. Često nas samo gledaju, na dva mjesta su nas i pozdravili.

Dan 5

Sinoć smo poletjeli iz Rija i dosta smo dugo iznad grada letjeli baš nisko. To je prva stvar koja me iznenadila. Druga stvar je da su stjuardese u avionu hodale doslovce do minutu pred slijetanje. Treća- iskrcavanje putnika je išlo po redovima koje su prozivali na portugalskom, što mi nismo skužili. 

Sao Paulo mi nije bio originalno u planu za posjetu, ali kad smo vidjeli da je direktan let za Iguazu 500€ skuplji, što mi baš nije jasno, odlučili smo letjeti preko Sao Paula, uz layoverod 24 sata u tom gradu. 

Ja jutros perem kosu i moram ju zamotati u ručnik i tako ići na doručak jer fena nema. Ponijela sam ja i fen i peglu za kosu od kuće , ali nemam ih u što uštekati jer su utičnice 110V, što nigdje na internetu nije pisalo. 

Nakon doručka u hotelu, radimo check out i pitamo da ostavimo kofere na recepciji do leta. Ne može. Na kraju plaćamo jednokrevetnu sobu, prvo nam recepcionerka kaže cijenu od 210 kuna, ali zatim ako ćemo platiti u kešu da je cijena 140 kuna. 

Sao Paulo je već na prvi pogled drukčiji od Ria- jučer smo se vozili do Pedre Bonite kroz njega pa uspoređujemo. Sao Paulo je urbaniji, uređeniji, ceste su bolje, čini se da je i bogatiji grad. Mi prvo idemo do trga Ayrton Senna. Trg mi se učinio dosta neugledan, to je zapravo park za pse. Nek se ne naljute ljubitelji pasa- meni su isto slatki, ali nekako mi za veličinu poput Senne ne odgovara parkić u kojem cuckići piške i kake. U gradu nažalost nema ni njegovog muzeja, što ne sjeda ni Brazilcima, a meni je isto nepojmljivo, pogotovo ako se zna da je on uvijek isticao kako je ponosan Brazilac i da mu je poseban osjećaj gledati brazilsku zastavu kako se diže dok stoji na postolju. Dovoljno govori i činjenica da je i ovaj spomenik napravljen tek 2017. gotovo 25 g od njegove smrti. 

Dalje idemo u park Ibirapuera- ogroman park, prepun domaćih koji trče, hodaju, rolaju se, voze bicikle… Znam da je Sao Paulo velegrad od 12 milijuna ljudi, ali ovdje je doslovce košnica! Nekako to kod nas nije baš tako. 

Zatim idemo u Museu do arte contemporaneo, jer je tu odmah uz park- nije me nešto oduševio, ali pogled s terase na vrhu je nenadmašan! Za ulaz nas traže covid potvrde koje smo mi isprintane ostavili u hotelu. Boris ima svoju i Ilanovu na mobitelu, ja svoju jedva negdje iskopam, ali Lenine nema. Ipak nas puštaju unutra. Uberom se vozimo u Beco do Batman- Batmanovu ulicu i ostanem totalno paf! Sve je puno murala, simpatičnih štandova, restorančića, sve vrvri od ljudi i života. Ovdje je stotine murala na malom prostoru. I inače je Sao Paulo grad murala jer ih ni u jednom gradu dosad nisam vidjela toliko kao ovdje. Tu smo odlučili jesti u nekom simparestoranu pa još malo razgledavamo murale. Što se ovdje sve ne prodaje po štandovima?! Nisu to kineski suveniri, nego originalni i kreativni unikati ručno izrađeni. Opet zovemo uberi idemo do murala posvećenog Senni- ajde, malo mi je lakše jer je barem ovo lijepo. Tu u trgovini kupujemo sladoled, 10 kuna za mali sladoled na štapiću i onda ulazimo u Aveniju Paulista, glavnu ulicu ovdje. Paulista je ime za stanovnike Sao Paula. Avenija je ogromna, promet je zaustavljen i sve vrvi ljudima! Na svakom ćošku svira neki drugi bend i to dobro, prodaje se opet sve i svašta, i rukotvorine i bonsai , i igračke, tkanine, šeširi, torbe, roba… Na pokretnim štandovima rade se kokteli, prodaju se grickalice i mali zalogajčići… ma ovo ludilo i atmosferu je nemoguće opisati! Teško je povjerovati da u ovom velegradu živi više od tri Hrvatske, a opet kad vidiš sve ovo i tu energiju… Sao Paulo se po enegiji definitvnomože nositi s New Yorkom, usudila bih se reći da je čak i atmosfera bolja ovdje. Ne znam je li ovdje ovako svaku nedjelju, ili samo danas, mi smo eto imali slučajnost da baš sad budemo ovdje u ovoj uzavreloj atmosferi. Povremeno u ovoj aveniji vidimo i beskućnike koji spavaju na podu. 

Uzimamo opet uber do našeg hotela i dok se vozimo vidimo još dosta beskućnika koji kampiraju u šatorima u manjim parkovima- neki imaju prave iglu šatore, neki šatore sklepane od cerade i špaga. To je ono drugo lice Brazila jer ovdje su razlike ogromne. S jedne strane, u Batman ulici netko se dovezao s crvenim Ferrarijem, a s druge ovdje ljudi spavaju na ulici. Tom Jobim je to lijepo rekao- Brasil nije za početnike. 

Mene danas cijelo popodne pomalo boli desni gležanj. Dolazimo u hotel i vidim da imam dva velika plika, nisu crveni nego više vodeni. Oblačim traperice jer je od 31 stupanj , koliko je bilo u podne, sad temperatura 15 stupnjeva manja, i taj dodir hlača na plik baš mi je neugodan. Sličan plik zaradila sam i u Peruu, u Machu Picchu, ako sam preživjela tamo, valjda ću i ovdje. Najgore je to što se špricamo sprejem po danu kad smo vani, a ono što nisam očekivala je da će me komarci pojesti po noći u apartmanima. 

Dan 6

Sinoć stižemo u Foz do Iguazu u pola 11. Naručujemo uber, ali se nitko ne javlja, iako je na parkingu aerodroma nekoliko njihovih vozača. Svi oni stoje na izlasku iz aerodroma i mašu oznakom uber. Mi ipak ulazimo u službeni taksi i idemo u naš smještaj. 

Jutros prvo idemo u trgovinu u shoping, opet smo jedini turisti ovdje jer nisam uzela smještaj u centru pa su i cijene u trgovini normalnije. Za doručak uzimamo njihovo jelo- lisnato tijesto punjeno sirom i salamom. Meni je to ipak previše punjenja. Ono što već sad vidimo da hrana ovdje nije baš zdrava- radnički doručak sastoji se od kojekakvih lisnatih ili prženih tijesta, ručak isto od prženog mesa ili u najboljem slučaju hamburgera od govedine. 

Dobra stvar je da su mi jutros puknuli plikovi na nogama, svrbi me nepodnošljivo par minuta i onda je sve ok. 

Ista se stvar s uberom ponovila i jutros- narucili smo uber, voznja je potvrđena i kad je vozač došao, rekao je da će napisati da nas nije pronašao i da novce dajemo njemu. Nije baš da imamo izbora, jer želimo doći na slapove Iguazu što prije- sinoć je prognoza pokazala da će kiša padati cijeli dan, jutros se pokazalo tek od podneva kiša pa želimo otići ujutro što prije. Od ulaza u park vozi nas službeni bus, gotovo 12 km i krećemo u obilazak brazilske strane slapova. Ima oko 280 slapova, najviši je poput 26 katne zgrade. Ruta je duga 1.5 km i nama je za nju trebalo 2.5 sata. Snaga i moć prirode ovdje je nezamisliva. Sunce proviruje i stalno se stvara duga koja mjestu daje neku magičnost. Vadim ručnik od flisa koji smo ponijeli od kuće za plažu i zamatam glavu i gornji dio tijela njime kad idemo na vidikovac gdje najviše pršti vodena prašina, ali vidim da mi ne treba jer to nije tako strašno. Iako sam mislila da ćemo uplatiti i vožnju gliserom u podnožje slapova, cijena je 500 kuna po osobi što je stvarno previše. 

Nakon slapova idemo u park sa pticama Brazila. Neke su skroz slobodne i šeću oko nas, neke su nažalost u kavezima. Koja je to raznolikost i šarenilo boja! Neke i veselo lete oko nas, u kavezu s ogromnim papigama one nas stalno preleću i kao da su utrenirane da idu na određenoj visini jer lete tik iznad naših glava! Mi uzimamo štapiće za hranjenje papiga i to je baš jedno smiješno iskustvo. Kad izađemo van iz tog dijela vidimo dvije smiješne papige kako se igraju- dok ih snimamo jedna sleće na Borisov mobitel i čoka mu veselo maskicu od mobitela, a druga sleće meni na glavu! Umiremo od smijeha, ali tu je čuvar koji ih miče od nas. I taman pred kraj obilaska počinje lagana kiša. Mi idemo na autobusnu stanicu i tu se sruči pravi tropski pljusak koji pada i dok smo u busu do centra grada. Kad izlazimo kiša staje i odlučujemo jesti u shoping centru jer su cijene svih restorana u gradu dosta visoke. Šteta je što ovdje mrak pada već u pola 6, sve su trgovine zatvorene u 6 kad stižemo u naš apartman .

Brazil- Dan 7

Jutros se budimo rano jer idemo na argentinsku stranu slapova. Bus vozi od glavnog kolodvora u centru Foz de Iguazu( Brazil) do Puerto Iguazu u Argentini. Nismo baš sigurni kuda točno trebamo ići jer su informacije na netu vrlo neprecizne. Sjeli smo u bus pa ćemo vidjeti. Stajemo na argentinskoj granici gdje treba popuniti neki dokument za ulaz. Srećom radi nam još internet pa ulazimo u web stranicu i popunjavamo uz pomoć policajke jer podatke koje traže uglavnom ne znamo- mjesto ulaska, adresa, poštanski broj. Ona na portugalskom mi na engleskom i španjolskom, kojeg li veselja. Kad popuniš prvi dokument, dođe ti na mail link koji treba otvoriti i popuniti drugi dokument. Onda na mail dođe pdf s propusnicom za ulaz. Dok mi to sve obavimo, naš bus je već otišao! Ništa, nailazi bus s argentinske granice i ulazimo u njega, ponovno plaćamo kartu. Bitno da idemo kamo trebamo. Izlazimo iz busa u centru mjesta i  treba naći kako do slapova. Odmah nam prilazi taksist i idemo s njim jer tražiti treći bus sad je stvarno previše. Na ovoj strani slapova gužva je ogromna- ima bar deset puta više ljudi nego s brazilske strane. Obilazimo prvo plavu stazu, slapove odozgor. Onda idemo i na dio žute staze gdje su slapovi odozdola. Teško se hoda jer većina ljudi hoda po 2-3 u redu i vuku se i nemaju baš osjećaj da bi netko prošao kraj njih ako je brži. Kažem perdon( oprostite) jednom i prođem naprijed, onda i drugi, treći… desti put, ali čovjek izgubi volju i smisao stalno se tako gurati. Nakon skoro 3 sata obilaska trebamo ići na vlak za Vražje ždrijelo, najveći vodopad ovdje. Za to treba uzeti posebnu ulaznicu za vlakić i dobijemo vrijeme tek za sat i pol. Stanemo svejedno u red, čuvar zove ljude koji imaju to vrijeme kad je došao vlak, ako ostane mjesta pusti i one za kasnije. I tako mi uspijemo ući sat i 10 minuta prije. Staza do samog slapa je 1.1 km dugačka i polako hodamo u gužvi. Ogromna energija i snaga slapa me zapanji. Sad treba uloviti i vlak za natrag,  opet ranije, srećom nitko ne provjerava karte. 

Nemamo više ni argentinskih pesosa ni brazilskih reala, a trebamo se vratiti natrag u Brazil.  Za taxi skroz do apartmana nas traže 60 dolara, jutros u suprotnom smjeru iz Brazila su nudili za 210 kuna. Radijemo ćemo busom. Kupujemo karte za centar mjesta u Argentini, dajemo eure, izvraćaju nam argentinske pesose. Nismo sigurni gdje ćemo točno u mjestu Puerto Iguazu izaći, izlazimo na zadnjoj stanici i idemo u restoran. Ispada da je tu i stanica gdje ćemo uloviti i bus za Brazil. Srećom su Argentinci pametni ili im je samo dosta blentavih turista koji ne kuže jezik, pa su sve olakšali. Dok na terasi čekamo jelo, obilaze nas bosa i musava djeca- scena nije ugodna. 

Naš bus umjesto u 17:30 kreće tek u 18:10. Stajemo na argentinskoj granici i,  u panici da opet ne ostanemo, trčimo prvi na kontrolu. Vozač nam kaže da poslije granice ulazimo u drugi bus koji nas tamo čeka jer se ovaj vraća. Ovaj put glatko prolazimo granicu i ukrcamo se u drugi bus. Sad su u bus s nama ušli i neki ljudi kojih nije bilo u prvom busu, između ostalog i jedna poljska familija. Vozač ne čeka predugo i čini mi se da nisu svi uspjeli proći granicu i ući ponovno u bus- tako smo i mi ostali. Vozimo se do brazilske granice i vozač busa prolazi kroz bus i određuje tko mora na graničnu kontrolu, a tko ne! Kao da smo zalutali u neki film! Mi ne moramo , pokazujemo mu štambilj koji smo dobili na ulasku u Brazil prije par dana i on kaže da ne moramo jer smo samo bili na slapovima, ali poljska  obitelj opet mora van i na brazilsku granicu. Iako su i oni turisti i vidi se da su bili samo na slapovima. Čim oni izađu, bus ide dalje bez njih! Jadni ljudi ! 

Što reći na kraju ovog dugog i napornog dana? Ovakav način putovanja stvarno nije za svakoga. Ući prvo u jedan bus koji ti pobjegne na granici pa tamo tražiš drugi, pa onda i treći, a za povratak isto. Ovdje se ne govori engleski, mi se sporazumjevamo na španjolskom, pokojom riječi portugalskog, ali ovakva nepredvidiva avanutra je ono što ja zapravo želim od putovanja. Vozimo se još na kraju uberomdo apartmana, vozač govori portugalski i španjolski i čudom se čudi što mi radimo ovdje, a ne govorimo portugalski! E dragi moj, čudim se i ja!

Brazil-Dan 8

Jutros letimo iz Foz do Iguazu opet do Sao Paula gdje imamo layover 10 sati. Idemo do centra, sad je radni dan pa je gužva na cesti daleko veća. Kad prolazimo kraj rijeke opet osjetimo grozan smrad, to nisam prošli put napisala. Zapravo nisam sigurna da li je to rijeka, trebala bi biti, ali boja i miris ne odaju dojam da je. Ista je stvar i u Riu. Idemo do centra do katedrale i vidimo da je jako puno policije. Nije ni čudo jer ovo je kvart beskućnika- trg na kojem je katedrala je njihovo spavalište i okupljalište, zato je ovdje toliko policije. Jedan čovjek spava na stepenicama- glava mu je na prvoj stepenici, tijelo na sljedeće tri, s noge na još tri. Metla mu viri iz donjeg dijela trenirke- dio kojim se čisti je unutra, drška je vani. Na stepenicama neki spavaju i vodoravno- cijela osoba na jednoj stepenici. Ima tu i transvestita, ma svega. Ne zadržavamo se dugo nego idemo do muzeja MASP. Na putu vidimo ogroman red ispred neke zgrade, rekla bih pučka kuhinja po mirisu hrane koji dopire. Ulaz u muzej je besplatan prve srijede u mjesecu i svaki utorak. Danas nije ni jedno ni drugo, ali nam svejedno kazu da je besplatno. Ovdje ne treba potvrde o cijepljenju kao u muzeju moderne umjetnosti gdje smo bili u nedjelju. Na prvom katu je domaća umjetnost, vrlo zanimljiva, a na drugom pravo bogatstvo- Boticelli, Modligani, Monet, Manet, van Gogh, Picasso, Renoir, Rembrandt, Bosch,Degas, Holbein, Raphael, Picasso, Velasquez, El Greco, Rubens, Titian…Neobično je vidjeti tako puno poznatih djela na malom prostoru. Druga neobičnost je što su djela na staklenim panelima, ime umjetnika nalazi se sa stražnje strane jer je kustosu bio cilj da uživamo u djelima bez opterećivanja s imenom umjetnika. Van Gogha prepoznajem po maničnim pokretima kista, Degasa po motivu plesačica, Holbeinovskuglavu bi prepoznala u sred noći, Moneov pejzaž isto, Boschove apokaliptične prikaze, Rembrandtov autoportret…Picasso je iz rane faze pa mi je neprepoznatljiv. Renoira isto skužim. Oduševljava me ovaj muzej koji se nalazi na Aveniji Paulista. Poslije šećemo dalje po njoj. Ulazimo u neki shopingcentar na steak. Ja zamalo kupujem još jedne japanke- muž me sprečava. Šećemo dalje po aveniji, podsjeća na 5th avenue u New Yorku. Stajemo u supermarketu kupujemo pivu i sokove- ali su ovdje ispred trgovine stolovi i barske stolice i ljudi mogu sjesti i piti i jesti ono što su kupili. Ne kao kod nas kad ljudi stoje ispred trgovine. 

Za kraj idemo na tržnicu. Koje obilje svega! Šećem ko Alisa u zemlji čudesa. Na jednom štandu nam daju da probamo egzotično voće- Kroasi maj frend, viče prodavač i drži se za srce. Ovdje bi trebalo naći smještaj i hodočastit svaki dan!

Vrijeme nam je u Sao Paolu opet proletjelo, idemo na aerodrom i naš let za Rio. Veselim se apartmanu iako je djelovao predobro za tu cijenu pa se malo brinem gdje ćemo završiti. Vozač ubera vozi nas u maniri Ayrtona Senne- pretiče, vozi cik cak iz trake u traku, bez žmigavca, nabija se autu ispred sebe… dostojan oproštaj od njegovog grada.

Dan 9

Sinoć stižemo u naš apartman i ostajemo u šoku! To nije apartman nego luksuzni stan! Daleko je bolje od očekivanog. Na ulazu ograda pod ključem i portir, mi smo na četvrtom katu taman da nam pogled s terase bude savršen! Ujutro idemo prvo u trgovinu, stajemo ispred one gdje domaći čekaju u redu. Natrpamo kolica, prođemo blagajnu i šok- ne prihvaćaju kreditne kartice, a sve naše debitne kod njih su kreditne. To je i dosad bio slučaj, ali su svi prihvaćali kreditne. Idemo u banku preko puta, atm ne prihvaća nijednu karticu. Idemo do stanice metroa, tamo srećom prihvaća. Doručak na terasi s pogledom, iako od jutros od pola 7 ljudi šeću, igraju odbojku…

Danas ćemo malo laganijim tempom- plan je obići botanički vrt, a onda na plažu. Ulaznica u vrt za strance je 94 kune, što je 4 puta skuplje nego domaći, ali barem djeca imaju popust. Ispričavam se zbog velikog broja fotki, znate već mene i bilje. Imate sreću što je ovdje sad zima pa većina nije u cvatu- mora da je za novu godinu ovdje fantazija! Unutar vrta je restoran i idemo na kolače- jedan kolač 35 kuna, a nije neka turistička lokacija. Šta će tek biti na Copacabani onda! Bitno da se kod nas kuka. 

Idemo na plažu. Sunce prži iako je ovdje sad zima, a i more je začuđujuće toplo. Valovi su veliki, ali se drukčije razbijaju pa se lakše kupati ovdje. I dalje to nije za plivanje. Svakih 30 sekundi kraj nas prođe netko tko nešto prodaje- prženu hranu, rakove, sokove, pivu, koktele, sladoled, šešire, marame… Prođu i dvije cure koje se veselo smiju i mašu muškarcima koji su sami, dalje ću vam ostavit na maštu. 

Mi se oko 4 vraćamo u apartman na ručak. Navečer ćemo još u šetnju.

Dan 10

Sinoć izašli prošetati- u početku je puhao vjetar pa je bilo za duge rukave, ali se kroz 20 min vjetar smirio pa je bilo baš lijepo na 23 stupnja. Kažu da je sad zima, e pa ovo je zima po mom guštu- sunca koliko hoćeš, temperatura nikad ispod 20. Ima dosta kafića gdje svira živa muzika, cijene su pristupačne- piva 11 kuna, capirinha 13-14 kuna. Ima dosta restorančića gdje se može jesti za 24 kune. Ljudi ima, ali ne previše i čuje se samo portugalski. Puno ljudi na plaži vježba, igra nogomet, nešto slično odbojci, ali se lopta smije dirati sa svime osim rukama. Prodaje se isto svašta, a na dva mjesta smo vidjeli skulpture od pjeska. I kip Ayrtona Senne. 

Poslije idemo u našu trgovinu, ovaj put s kešom, da sutra ujutro ne gubimo vrijeme na to. Gužva je ogromna, kupuje se kao da stiže sudnji dan, ima 30 kasa i sve rade! 

Jutros nas budi maglovito i sunčano jutro. Za doručak sam uzela grčki jogurt, natural, ali je nažalost zaslađen. Brazilci ne jedu baš zdravo, puno je pržene hrane s kojom kreću već od jutra- mali zalogaji prženog sira, šunke, loptice od mesa… nastavlja se to i za ručak. Vjerujem da ima i zdravih restorana, pitanje je koja im je cijena. Što se tiče težine, stvarno ih je puno pretilih. Po našim standardima, većina Brazilki je debela, ipak to njih ne sprečava da se utegnu u uske haljine ili hlače koje samo što ne puknu. 

Izlazimo van u pola 9 na Avenida Atlantica- ukupno 6 traka. Sinoć su tri bile u jednom smjeru, tri u drugom, između njih je širok povišen dio za bicikle i pješake. Sad ujutro je svih 6 traka u istom smjeru prema centru grada jer smjer vožnje u pojedinim ulicama ovisi o dobu dana. Ovdje stvarno stranac nema šanse da vozi. Vozimo se do biblioteke, zatvorena je još uvijek. Onda idemo do Selaronovih stepenica. Čileanski umjetnik Selaron započeo ih je 1990. u čast svim siromašnim Brazilcima, koristeći boje brazilske zastave- zelenu, plavu i žutu. Osam godina kasnije, kad su već bile skoro gotove, umjetnik je otkrio trgovinu starim europskim pločicama i tu mu se rodila ideja da i njih ubaci ovdje. Sada je ovdje oko 2000 različitih pločica koje prikazuju države, gradove, umjetnike i njihova djela… Tu je i hrvatska pločica. Autor je za svog života, do 2013.  stalno dorađivao stepenice sa pločicama koje su mu slali ljudi diljem svijeta. Mi smo imali sreće, jer kad smo došli nije još bilo puno ljudi, dok smo se spustili dolje, gužva je već bila poveća. Dalje nastavljamo do akvadukta i katedrale- totalno je neobična , izgrađena 70 tih godina 20. stoljeća tako da podsjeća na majanske piramide. Piše da u nju može stati 20000 ljudi, meni se ne čini da je tako. I vraćamo se do knjižnice, napravili smo krug po staroj jezgri, tu nailazimo na trgovinu gdje prodaju kolače- cijela torta od limete košta 14.9 reala( jučer smo jedan komad platili 24). Naravno kupujemo za desert iza ručka- ništa od dijete do daljnjeg. Za kraj se vozimo do sambadroma, mjesta gdje prolazi karnevalska povorka- ne može se unutra. Vrijeme je za povratak u apartman i ručak. 

Iza ručka idemo na Praia Vermelha- plažu ispod Šećerne glave. Tu su valovi skroz mali i može se normalno plivati i očekivano , plaža je puna domaćih. Nalazimo nekako mali komadić pijeska da se smjestimo i promatramo žičaru koja ide na vrh Pao De Acucar( Glave šećera). Povremeno se i neki oblak nadvije nad vrh. U pola 4 idemo i mi na žičaru. Stojimo prvo u jednom redu pa nam onda kažu da moramo u drugi red gdje su gente( čitaj ženće tj ljudi) koji nemaju kartu. Stojimo i vidimo da je sasvim svejedno imamo li kartu kupljenu preko interneta ili ne jer oba reda idu istom brzinom. Ciljamo zalazak sunca i uspjevamo ući u žičaru malo prije 5. Ono što ne znamo je da nas nakon te prve žičare čeka i druga za koju opet treba čekati red! Na kraju nam je trebalo dva sata od ulaska u red do dolaska do vrha. Na vrh stižemo u pola 6 , pet minuta nakon zalaska sunca i nebo je čarobno! Atmosferu zagrijava i DJ koji pušta odličnu muziku i svi skupa plešemo! Koji doživljaj! Pogled na grad je fenomenalan, gledamo avione kako sleću, osvjetljen kip Krista i svjetla grada. Ostajemo gore sat vremena, ali sad treba dočekati još i red za dolje, ali nije me briga jer i dok stojimo u redu uživamo u muzici i plešemo.

Dan 11

Jutros je plan bio krenuti ranije do Krista Iskupitelja. Prognoza je pokazala da neće biti maglovito, ali ipak se nismo do 8 stigli spremiti. Idemo uberom do ulaza, tamo kupujemo kartu i vozimo se službenim kombijem parka do podnožja kipa. Zatim idemo liftom i pokretnim stepenicama. Već je dosta ljudi gore, ali uspjevamo naći neke pozicije za fotke da nismo u gužvi. Kip je visok 38 m i nalazi se na 710 m nadmorske visine pa je pogled odavde na Rio predobar. Svakom minutom dolazi sve više ljudi i u 10:30 kad odlazimo, tu je već takav mravinjak da se jedva hoda. Turista iz Europe i Sjeverne Amerike nema puno, ali je zato puno Latinoamerikanaca- najčešće čujemo portugalski i španjolski. Tako je dosad bilo na svim lokacijama. 

Kristova lijeva ruka pokazuje prema sjeveru i stadionu Maracana, koji još nismo obišli, izraz na licu je izraz zadovoljstva, a proslavio je nedavno i 90. ti rođendan. Podignut je s ciljem proslave stogodišnjice neovisnosti Brazila i u to vrijeme bio je to veliki pothvat. 

Dalje se spuštamo do Ipaneme- ovdje su valovi danas manji i more je lijepe zelenkaste boje. Konačno pravo kupanje. Voda je prozirna skroz do dna i ovo je prava uživancija. Bacamo se na valove i cilj je skočiti prije nego se val prelomi i padne na tebe. S većinom valova to uspjevam, ali svakih par minuta dogodi se jedan veći val koji se krene lomiti daleko u dubini i tu nema pomoći. Već sam na dubini da jedva dotičem prstima dno i dalje ne bih išla. Jedan ogroman val me lupi tako jako i potopi! Boli me glava i imam osjećaj da mi je voda ušla kroz nos i izašla na uši! Izlazim van, srećom se za par minuta oporavljam. Sunce je jako iako vani nije visoka temperatura. Išli smo se kupati tako da je uvijek barem jedna osoba na obali i čuva stvari, ali nažalost nije pomoglo- u jednom trenu shvatimo da nema sinovog ruksaka! U njemu je srećom imao samo majicu kratkih rukava i kratke hlače, mobitel od početka puta ostavlja ,srećom, u apartmanu. Osjećamo se ko idioti jer ni u jednom trenu stvari nismo ostavili bez nadzora- očito je bio dovoljan jedan trenutak da pogledaš negdje drugdje i da ti netko uzme ruksak kraj tebe. Sreća u nesreći je da je to bio njegov ruksak jer muž u svome ima i kartice i mobitel, kao i ja u svom. S karticama se ovdje ne bi nitko pomogao jer se sve sa stranim karticama plaća samo pinom- to su nam rekli u trgovini da svaka debitna strana kartica ovdje postaje kreditna. Možda je to baš tako zbog krađa. 

Vraćamo se prema našem apartmanu, prvo stajemo u trgovini da se opskrbimo hranom i danas kupujemo pečeno pile za ručak. U tom restoranu gdje smo ga kupili imaju božanske kolače za samo 9 reala( 12.5 kuna), ali mene još čeka torta od limete u frižideru. U ovom apartmanu nažalost ( ili srećom) imamo i vagu u kupaoni i jučer ujutro pokazala je sumnjivu brojku. Bit će da ne radi dobro 😂. Sunce polako zalazi, malo ćemo odmoriti pa ćemo navečer opet van.

Dan 12

Sinoć šećemo Copacabanom, vidi se da je subota jer je daleko više ljudi. U većini kafića svira živa muzika, neki imaju animatore koji podižu goste na ples. Tu je sad i tržnica sa štandovima, prodaje se svašta. Ja bih rado do Lape( centar grada)  u noćni život, ali se ne usudim sama. 

Jutros su valovi na Copacabani veliki iako vjetar uopće ne puše, a čula sam ih skoro cijelu noć. Ovo mi je prva noć da sam baš slabo spavala, inače sam se vrlo brzo priviknula na vremenaku razliku. Dečki idu na stadion Maracana, a mi ćemo u biopark preko puta. To je zapravo zoološki vrt, dosta je zapušten i životinje mi isto djeluju dosta bezvoljno. Totalno smo drukčiji doživljaj imali u amsterdamskom zoološkom ovog Uskrsa- tamo je puno životinja na otvorenom, negdje uopće nema ograda , a negdje su vrlo niske. Ovdje je puno toga u staklu. Majmuni koje smo vidjeli u prašumi su veselo skakutali oko nas, ovi ovdje jedva da su se pomaknuli. Carioce( stanovnike Ria) to očito ne smeta jer je ovdje abnormalna gužva, a prava predstava je tek vani- među autima koji voze trče dečki po sred ceste i pokušavaju nagovoriti vozače da baš kod njih uzmu parking. 

Idemo i u muzej budućnosti i to je to od obilaska. Nakon ručka vrijeme je za plažu. Danas nosim sam kupaći i ručnik u vrećici, sin i kćer nose to isto u rukama, jedino se muž ne da i nosi ruksak. Ovaj put samo što ne sjednem na stvari na plaži dok ih pazim, jer ovdje na plaži jednostavno ne možeš ne promatrat što se događa oko tebe. Dečkići igraju nogomet, ide im ludilo. Neki se prešetavaju po plaži. Onda trgovci koji stalno prolaze. Jučer je mali avion nosio i reklamu po nebu. Danas je u niskom letu preletio vojni helikopter , svi u maskirnom obučeni, oružje. Moving je ovdje konstantan. 

Jedino je šteta što sunce tako rano zalazi- već u 17:25 i tad je vrijeme za ići u apartman.

Dan 13

Sinoć opet šećemo Copacabanom, još je više ljudi nego u subotu. Neki roštiljaju na plaži, neki plešu, u svakom kafiću svira muzika. Daleko je to od sambe ili bossa nove, čini mi se nešto novokomponirano poput naših cajki- eto nismo mi jedini koji ih imamo. Pitam cijenu za jednu maramu, žena kaže 90 reala, to je 126 kuna što mi se čini pretjerano. Na štandu su bile 45 reala, ali sve neke šarene i umjetne, nisam našla nijednu koja mi se sviđa. Za ručnik na plaži bi bile ok, za nositi kao pareo ne. Čini se da ću otići iz Rija bez marame. 

Jutros prvo idemo na plažu uslikati se ispred naše zastave jer nam je danas zadnji dan i provest ćemo ga na plaži. Slučajnost ili ne, nalazi se odmah ispred našeg apartmana, vidimo je s naše terase. U našoj zgradi, samo su tri apartmana s otvorenim terasama, ostali svi imaju terase zatvorene u staklo. Prva zgrada do nas, hotel Mariott, isto ima sobe s pogledom, prozor se ne može otvoriti i nema nikakve terase- cijene dvokrevetne sobe je 200€ noć. To bi za nas četvero bilo 400€ noć. Mi ovaj apartman plaćamo 75€. Istina, hotel ima bazen s pogledom na najgornjem katu, ali nama je više fora biti na plaži. Ta otvorena terasa je na Copacabani rijetkost- sve druge zgade i hoteli uopće ju nemaju. 

Danas su veliki valovi, što nas ne smeta pretjerano sad kad znamo kako, ali spasioc ne da u more jer svaki put kad uđemo fućka. Ništa, sjedimo na plaži uz hladni kokos i capirinhu, sunce danas baš prži. 

Popodne valovi ipak malo popuštaju, dovoljno da se okupamo prije puta na aerodrom. 

Što za kraj reći o ovoj prelijepoj zemlji? Nas je totalno pomela s nogu. Puno smo upozorenja dobili prije puta vezano uz sigurnost- mi se stvarno nismo osjećali nesigurno ni u jednom trenu, čak ni kad smo ostali bez ruksaka. Slobodno smo šetali svuda, držali mobitele u rukama, fotografirali, opustili smo se maksimalno, zato nam je ruksak vjerojatno i nestao. Svi ljudi s kojima smo komunicirali su bili izuzetno ljubazni i dragi, ne namješteno, nego baš iskreno. Uživali smo u pićima i okusima, najviše doduše u voću jer smo svako jutro imali bar pet vrsta egzotičnog voća za doručak. Uživali smo i u feijoadi( njihov grah), šarenilu cvijeća ( iako sad i nije sezona) i papiga, divljim životinjama, vodopadima koji ostavljaju bez daha. Poseban doživljaj bio je ujutro dočekati izlazak sunca s pogledom na Copacabanu. Doživljaj zalaska sunca uz ples i muziku i pogled na Rio neću nikada zaboraviti! Teško mi je kad vidim koliko ovdje ima ljudi koji žive ispod granice dostojnog života. Onih koji nisu imali sreću pri rođenju i mogućnost pohađanja škola, zbog raznih razloga i koji rade teško, cijeli dan ili noć, za ne baš velike novce. Teško mi je bilo i gledati svaki put kad bi neka osoba starije životne dobi hodala po plaži i prodavala nešto, tu se radi o tisućama i tisućama koraka po suncu koje prži, za mizernu zaradu. Brazil je zemlja koja je prije pandemije covida snažno rasla i ja im silno želim da se to nastavi i da iskorijene siromaštvo. Ovo je zemlja u koju bih se definitvno vratila, u samostalnoj režiji, jer s agencijom meni nije to to, a i nema uopće potrebe. Zato ću reći doviđenja cidade maravilhosa, doviđenja Brazil!