Egipat putopis

Dan 1

Sinoć je avion iz Atene kasnio više od pola sata u polasku, ipak je to Aegan airlines, kompanija s najviše kašnjenja u EU. Na samom gate-u, dolazi šalteruša i tvrdi da je let pun i da moramo dati kofere u check in. Ja kažem ne. Putujemo od jedan popodnei stvarno mi se u Cairu ne čeka još i kofer na onoj traci kad sletim. Kao da sam imala neki predosjećaj!Malo se pregovaram s njom. Ona na to kaže da mi je kofer prevelik i da ga dođem izvagati. I naravno, ima 10 kila , umjesto 8. Đe ćeš žensko natjerat da se drži preporučene težine kad je putna roba u pitanju!Takosmo morali dati sva 4 kofera. Lenin kofer nije uopće za dati dolje u avion jer će ga sigurno zgrebati, što se na kraju i dogodilo.

U Cairo stižemo oko pola 3 ujutro, pola sata nam treba da riješimo covid kontrole, granicu i vizu, i koferi su, začudo, već na traci. Ako ste si ikada pitali je li moguće da padnete kod te trake dok dižete kofer ili da vam kofer padne, a da vi zamalo završite na traci … Znajte da je! U moju obranu ovo je najbrža traka koju sam vidjela i doživjela! To juri ko ludo. Nisam srećom pala, ali zamalo i ja završila na traci s koferom. Kofer mi ispao iz ruke. Predosjećaj iz Atene očito dobar.

Čeka nas vozač iz hotela. Dogovoreno je da će doći kombi, jer ipak nas je četvero i 4 kofera, u običan auto ne stanemo, ali čeka nas običan auto. Ipak je ovo Egipat. I krećemo.

Većina ulica je široka i na njima nema iscrtanih traka. To je i tako bacanje novca, jer na onim malobrojnim cestama gdje se trake vide, nitko to ne poštuje. Nije gužva, ali naš vozač svejedno vozi po dvije trake tako da mu oznaka crte dolazi po sred auta umjesto sa strane. Stigosmo u hotel. Naše sobe nema. Rezervirala sam dvije noći, ali onda nam se plan puta promijenio pa smo morali dodati još jedno noćenje prije. Kontaktirala sam hotel direktno preko whatsupa i potvrdili su mi da će me soba čekati. Mi smo u hotel došli u 3:30 i sobe nema. Kažu mi da će sutra imati našu sobu, da su dogovorili s drugim hotelom da nas smjesti samo večeras i da je hotel bolji, ali platit ćemo isto. Ok, idemo u drugi hotel. Naočigled se vidi da je ovo skuplji hotel. Smještamo se i u 4 ujutro idemo spavati. Ustajanje je već u 8.

Jutros na terasi za doručak, dočeka nas ovo.

Dan 2

Jutro je, ustajemo u 8, premoreni, jer smo slabo spavali. Hotel je s dva kreveta, istina šira , plus jedan madrac na podu, ali opet premalo za nas, familiju divova. Još bi se kćer i ja stisnule, nije to problem, ali pod jednim poplunom nam je bilo hladno. Nisam očekivala da će biti hladno, a ni potkušulju nisam ponijela! Pa ljudi moji , doma ju nisam cijelu zimu obukla! Ipak je ovo Egipat.

Doručak s pogledom na piramide, a ja ostavila mobitel u sobi . Srećom je tu muž. Za doručak namaz od graha, falafel, patlidžani, umak sličan tzazikiju(jogurt i krastavci), kajgana… Jaja preskačem, sin će se žrtvovati, ja uzimam njegovu porciju graha. Iako smo jutros tražili doručak točno u 8, vrijeme je neobična biljka ovdje. Dobro, i mi smo malo zakasnili, ali smo i čekali doručak 20 minuta. U 9 imamo dogovor s vodičem za razgled Caira na koji kasnimo 10 minuta. Brzo smo uhvatili egipatski ritam.

Vozimo se prvo kroz Gizu, to je predgrađe Caira. Vodič nam kaže da je to nekad bilo selo, odvojeno od Caira i da je on nekad iz svoje kuće u Cairu mogao vidjeti piramide. Od tada se toliko izgradilo da se više ne vide. To je danas velegrad s 20 milijuna stanovnika. Giza je i dalje selo, kaže on, zato na cesti vidimo puno zaprežnih kola s konjima. Danas je promet daleko gušći nego noćas. Vozi se u svim smjerovima, skreće, obilazi… Ljudi izlijeću na cestu doslovce ispred jurećih auta! Očito se tako ovdje prelazi cesta. Nema ovdje zebre ili ju je možda fini sloj blata prekrio? Noćas je bio pljusak pa se fina pješčana prašina, koja sve prekriva, pretvorila u fino blato, ali bitno da sam ja ponijela i bijele tenisice, uz crne! Sigurno će mi zatrebati. Zato mi je kofer i bio 10 kila.

Sve ovdje vrvi od života. Ulice su načičkane malim trgovinama, ljudi izlaze od svakuda. Umjetnost je prijeći cestu širine tri trake u kojoj se vozi u četiri, a po potrebi i u pet traka.

Nitko ovdje ne nosi maske. Pitam vozača brine li ga korona? Naravno da ne. On misli da je to rat između Kine i USA. Mislimo i mi to svi, ali ljudi ipak ozbiljno obolijevaju. Vozač ne zna nikoga tko je bio bolestan. S druge strane imam prijatelja u Aleksandriji, koji nije tog mišljenja. Prošlu zimu kad smo htjeli putovati ovamo, odgovarao me i rekao da ne budem luda jer nema obitelji koja nema bar jednu osobu oboljelu. Puno i ozbiljnije, to su njegove riječi. Čudi me to.

Prelazimo preko mosta na Nilu, to je granica ulaska u grad Cairo. Prelazimo preko Zamalek otoka koji se nalazi na Nilu. Toliko je velik, da se ni ne kuži da je otok. Most preko njega se otvara slično londonskom, kad prolaze veliki brodovi. Na Tahrirtrgu, gdje se nalazi Egipatski muzej, puno je policije. Vozač kaže da je to zato što se novi predsjednik boji pobune. Svima im je bilo bolje prije revolucije. Država je plaćala velike subvencije za režije, davala povoljne kredite, živjelo se dobro. Sada toga više nema i živi se teško. Dok se vozimo, slušamo egipatsku muziku. Podsjeća na naše cajke, samo,nekako mi to ovdje ima više smisla, možda zato što ništa ne razumijem. Vodič kaže da neće s nama u muzej. On je ipak samo vozač. To nisam očekivala. Dogovor je bio tura. Očito u ovoj zemlji treba sve detaljno ispregovarati. Savjetuje nam da fotoaparat,ako imamo, sakrijemo, jer ćemo morati platiti dodatno ako želimo njime slikati. Na ulazu u muzej sigurnosne kontrole, pregledavaju torbe. Na šalteru za ulaznice tražimo Cairo pass. To je ulaznica kojom su pokriveni svi lokaliteti koje ćemo posjetiti u Cairu. Kažu nam prvo da sačekamo i dolazi prvi čovjek koji nas vodi od šaltera do ulaza u muzej. Onda opet trebamo čekati da drugi čovjek dođe i odvede nas od ulaza u muzej do ureda gdje se radi propusnica. Pa onda čekamo i ispred ureda. U uredu, atmosfera kućne zabave- kaputi preko fotelja i stolaca, sve je pretrpano spisima, na stolu su čaše i šalice koje su korištene… Sve ide polako, službenik naše podatke prepisuje krasopisom na tri različita papira, i konačno- vadi propusnice. Prvo idemo u dio gdje se nalazi Tutankamon. Sarkofag u kojem je bila njegova mumija od čistog je zlata, a težak je 110 kg. Bilo je još tri kofera oko njega. Puno je ogrlica, prstenova, naušnica i ukrasa nađeno na njemu i oko njega, čak 150. Na njima su ukrasi koji predstavljaju boginju kobru i skarabeja. Dalje šećemo po muzeju i gledamo u svakoj prostoriji gdje stoji netko s vodičem- tu onda stajemo i mi, jer je očito to bitna stvar za vidjeti. Muzej je ogroman i bez vodiča se teško snaći što gledamo. Izlazimo van, a sve je mokro. Srećom je pljusnulo dok smo bili unutra.

Naš vozač nas čeka. Nemam nažalost izbora, jer su naši koferi u njegovom autu, zbog problema s hotelom. Inače bih mu otkazala turu jer to i nije tura nego samo skupa vožnja. Dalje se vozimo do Salah eldin Citadele. Tu razgledavano džamiju koja je prelijepo ukrašena, a osobito je lijep vanjski dio- dvorište. I ovdje pada još jedan pljusak dok mi razgledavamo.

Ogladnilo se pa kažemo vozaču da nas vozi u restoran. Ok kaže, idemo na glavnu tržnicu i tamo ćemo jesti. Vodi nas u neki restoran i odmah na ulazu vidim da je to vrlo skup restoran. Sjedamo, stiže odmah boca vode i meni. Ćevapi su 16 dolara (105 kn)! Mislim , pa za to kod kuće pojedem tri porcije! Ja ne bih tu ostala, ovim mojima je neugodno. Pregovaramo se malo i ja odlučujem reći vozaču da nam je ovo preskupo. Ok, idemo u jeftiniji. Stižemo u restoran u kojem je kebab 40 egipatskih funti, što je oko 18 kuna. Može očito i jeftinije. Hoćemo li preživjeti bez probavnih problema? Vidjet ćemo. Vozač sjeda s nama i jede. Malo se još muvamo po tržnici, ali ništa ne kupujemo.

Dalje idemo u još jednu džamiju. Ovdje moramo obući duge haljine, galabije, jer je moltiva u tijeku, a ni inače se u ovu džamiju ne može ući bez galabija.Već je 4 sata popodne i premoreni smo . Idemo natrag u hotel, onaj prvi koji smo rezervirali dvije noći preko bookinga, a prvu direktno s njima. Gužva je užasna, par puta smo blizu sudara, ovdje stvarno Europljani nema šanse da voze. Čak i djeca pretrčavaju cestu. Na jednom raskršću dečkići od kojih 6-7 godina prodaju maramice. Djeca ovdje imaju malo drukčije djetinjstvo.

Stižemo u hotel, već je skoro šest. Kažu da nemaju sobu za nas, da su prebukirani. Svađamo se više od pola sata. Kažem ok, nemate sobu, otkaži na bookingu, kad meni dođe mail o otkazu s vaše strane, ja idem tražiti drugi smještaj. Oni tvrde da će se to otkazati samo od sebe. Ja znam što će se dogoditi- oni će bookingu javiti da se mi nismo pojavili, ja više nemam pravo besplatnog otkaza i booking će naplatiti cijelu cifru. To je očito cilj. Svađa ovdje ne pomaže. U državi smo u kojoj nema nit uređenja nit policije kojoj bi se ovo prijavilo. Situacija je pomalo napeta.

Izlazimo van, pitamo okolne hotele, nitko nema sobu. Zovemo u hotel u kojem smo bili noćas- možemo u sobu u kojoj smo bili. Za 65 dolara noć. Dolazimo u taj hotel, ali sad je priča drukčija. Oni žele da uzmemo dvije sobe. Ja kažem da ne želim da spavamo odvojeno od djece. Vlasnik hotela se ljuti, ja ga molim da nam stavi madrac u sobu kao i prošlu noć. Ne može, iako je prošlu noć moglo, ali prošlu noć su oni imali dogovor s našim originalnim hotelom koji im je nešto platio da nas smjeste pa im se nije isplatilo davati nam dvije sobe. Vlasnik tvrdi da kod njih soba za tri osobe košta 100 dolara. Natežemo se i svađamo i nakon dva sata uspijevamo dobiti našu dvokrevetnu sobu za 65 dolara, uz još jedan madrac na podu. Ali nema računa. Kontaktirala sam booking i rekla što se dogodilo. Oni traže račun. Spajam se na internet i vidim da ovdje dvokrevetna soba košta 40$. Mi ju zbog dodatnog ležaja i djeceplaćamo 65. Meni se to čini kao fer cijena za razliku od 100 dolara koliko tvrde da bi koštao smještaj za nas.

Egipat je baš zbrka. Jasno mi je totalno zašto ljudi ovdje radije idu preko agencije. S našim vozačem danas dogovorili smo cijenu od 70 dolara za vođenu turu po gradu i muzeju. Samo što mi je on zaboravio napomenuti da je on samo vozač. On sad traži još 10 dolara jer je ostao duže s nama. Uz to smo mu još platili jelo, parking u gradu i bon za mobitel, jer kad smo mi htjeli ići kupiti lokalnu karticu da imamo internet, da budemo dostupni za ostale (u hotelu je očajan internet), on se ponudio da pomogne pa je usput i sebi kupio bon, ali nije imao novaca. Tako da smo tom čovjeku dali uz dogovorenih 70 dolara još i 30 dodatnih dolara, a nije bio vodič, nego samo preskup vozač.

Začudo, ne nerviram se previše. Čitala sam puno o Egiptu prije puta. Ovo je normalna slika kad ne putuješ preko agencije.

Tutankamonovo prijestolje

Narmerova paleta, Egipatski muzej

Desert koji mi je oteo srce

Džamija Al Muizz

Dan 3

Današnji dan bio je čista fantastika. Spavali smo dobro, doručak je bio odličan, sunce je sinulo od ranog jutra… A naš vodič danas, Muhamad, vodič je u pravom smislu te riječi. Ovu turu platili smo 60 dolara za sve, za tu smo cifru dobili kombi, vozača i vodiča, koji nam je cijelo vrijeme pričao, objašnjavao, popunio praznine od jučer iz muzeja, zbijao šale s nama… Danas smo imali baš jedan ugodan i opuštajući dan, uz to što smo obišli i čudesne stvari!

Ujutro prvo idemo prema Sakkari. Tamo su izgrađene prve piramide. Kraljevi su se prije piramida pokapali u grobnicama ispod zemlje, a još je oko tog groba bio podignut zid. Ali to nije izazivalo divljenje ljudi! Sve dok se jedan genijalni arhitekt Amhotep, prije 2700 godina nije dosjetio da bi grobnice trebale biti vidljive i iz daleka pa su tako počeli graditi mastabe- kamene humke na grobu. Prvo jedan, pa dva, a poslije je svatko htio još viši, to je bila moda. Tako su nastale i piramide u Gizi. Sjećam se nečeg sličnog iz Sienne u Italiji, srednjovjekovnog gradića s bezbroj tornjeva. Svaki je trebao biti viši od prethodnog. Očito se ljudi nisu promijenili kroz sva ta stoljeća, a slično je i danas. Đoserova piramida, koju je izgradio Amhotep (tako ga naš vodič zove, mi ga znamo kao Imhotep), visoka je oko 120 m, a grobnica ispod je na 28 m visine. To je jedna od prvih piramida uopće i prva izgrađena od kamena . Gradilo se čak 6 struktura, mastaba, jedna na drugu, da se dobije ta visina. Ovdje se ne može ući unutra jer ju obnavljaju. Tu se nalazi replika kipa kralja Đosera, original smo vidjeli jučer u muzeju.

Dalje idemo do Unasove piramide. Izvana izgleda kao hrpa kamenja koja samo što se ne sruši, aunutra čista ljepota- zidovi i svod puni hijeroglifa i ukrasa. Ovo je poslužilo i kao nešto na što su se kasnije ugledali kraljevi Novog kraljevstva u Luxoru. U jednom trenutku egipatski starac, koji radi u samoj piramidi, gasi unutra svjetlo i lampom osvjetljava zid- sad je vidljiv samo reljef koji pokazuje Unasa. Kad je upaljeno svjetlo, on se ne vidi, samo hijeroglifi. Starčiću moramo dati napojnicu za paljenje i gašenje svjetla, iako je ulaznica plaćena, ali opet ću reći, to je ovdje normalno, a i nismo puno dali.

Za kraj ovdje idemo u grobnice nekih kraljica. Oslikane su živim bojama, prikazuju prizore iz svakodnevnog života koji će olakšati kraljicama život i na drugom svijetu. Tu su i simbolična vrata za prelazak u drugi svijet.

Sljedeća stanica je tvornica tepiha. Jasno mi je da će ovdje biti i takvih stanica, jer turu smo platili malo. Dočekuje nas vodič koji nas vodi kroz malu tvornicu i demonstrira kako se izrađuje tepih. Za izraditi 1 metar kvadratni, za najskuplje tepihe treba od 1-4 mjeseca. Sve ovisi o uzorku i vrsti materijala- rade se od pamuka, vune ili svile. Nije ni čudo što metar takvog tepiha košta pravo bogatstvo. Kaže nam da djeca počinju učiti ovdje sa 10 godina kako se radi za tkalačkim stanom. Ima dosta i siročića- djece koja su ostala bez roditelja i o kojima se inače nitko ne bi brinuo. Ovdje izuče zanat s kojim kasnije mogu normalno živjeti. Nekom će se to činiti okrutno, jer radi se o djeci, ali vodič nas uvjerava da je to humano jer bi takva djeca završila daleko gore da ne dođu ovdje. Zapadnjačke kulture danas štede djecu od svega, do maksimuma, pitam se koliko je i to uopće dobro. Ako želimo nešto kupiti, možemo, ali nitko nije prenaporan oko toga. Tepisi su meni stvarno prelijepi, ali nemam nažalost te novce, a ni mjesta u koferu. Ima i manjih, pamučnih, za 100 dolara ( 80/120 cm veličine), ali i to je puno.

Pitam vodiča hoćemo li imati stanku za ručak- nažalost ne. Zato stajemo u Memphisu, drevenomgradu koji je bio sjedište Starog kraljevstva. I mi pretrčavamo cestu ovdje da dođemo do trgovine, srećom promet je ipak slabiji nego u Cairu, - kupujemo slatkiše i kekse od datulja, čips i oreokekse (njihove)- punu vrećicu grickalica dobili smo za 30 kuna. Dobro će doći za preživjeti do večere.UMemphisu posjećujemo muzej gdje se nalazi kip Ramzesa II. Ogromna statua, napravljena je tako da je kralj lijevom nogom zakoračio naprijed, vjerojatno zbog balansa.

Tu se nalazi i sfinga, manja od one u Gizi, ali drugaveličinom, isto impresivna. U muzeju je ogroman kip, isto Ramzesov, položen na pod, isklesan od jednog komada kamena. Kud god se okreneš, samo taj Razmes!

Dalje se vozimo u radionicu papirusa. Kratko nam prezentiraju kako se od biljke papirus rade trake koje se povezuju u papir. Ni ovdje ne moramo ništa kupiti, ali meni se svidi jedan manji papirus. Cjenkamo se i spuštamo cijenu za duplo, a i to je vjerojatno previše.

Zatim idemo u radionicu parfema i eteričnih ulja. I tamo slušamo prezentaciju. Nekom će se sve ovo učiniti kao navlakuša, meni je bilo jako zanimljivo vidjeti sve te prezentacije. Nitko nas nije tjerao na kupnju. Svugdje su nas počastili čajem ili sokom od hibiskusa. Nakon prezentacije u svakoj trgovini pustili su nas da razgledamo sami. I ovdje smo kupili neke parfeme, a ja i ulje od badema za suhu kožu.

I za kraj Giza. Sve tri piramide ovdje prolaze za zrak imaju usmjerene prema važnim zvježđima, rubovi piramida leže u savršenoj dijagonali, a stranice su poravnate sa sjevernom stranom svijeta… Vanzemljaci? Ili ipak sve u skladu s drevnim vjerovanjem Egipćana? Tri piramide izgradili su djed, otac i sin iz iste dinastije- Keops, Kefren i Mikerin. Dolazimo do najveće, Keopsove, za koju je trebalo više od 2 milijuna kamenih blokova. Dotičem jedan od tih blokova i ne vjerujem da sam ovdje. Hoćete li ući unutra- pita vodič? Zar je to uopće potrebno pitati? Ulazimo, put nije lagan, ali mislila sam da će biti i teže. Nije za ljude koji imaju različitih zdravstvenih problema- s leđima ili koljenima, jer se hoda sagnuto većinu puta. Nije ni za klaustrofobične ljude, kao ni za one koji ne podnose vrućinu i zagušljivo, jer na kraju, nakon svih tih hodnika, u toj zadnjoj prostoriji jako je vruće i teže se diše. U njoj ostajemo možda dvije minute i odmah izlazimo. Ne bi bio problem da se nismo penjali toliko pa nam je već i tako falilo svježeg zraka, ali nije mi žao što smo išli. Iako se unutra nema što vidjeti osim prolaza i pogrebne komore, bilo bi mi žao da nismo ušli unutra. Zatim se vozimo kombijem do vidikovca. Tu se fotografiramo. I želimo deve. Djeca još nisu nikad jahala, mi jesmo dva puta, ali pola sata s pogledom na piradmide je iskustvo koje se ne propušta. Vodič nas slika, sretni smo jer ovo je neprocjenjivo iskustvo.

Za kraj idemo do Sfinge. Došli smo u zadnji tren,jer je čuvar taman htio zatvoriti, ali ga naš vodič nagovara da nas pusti. Imali smo sreće ovaj puta. Ljubimo se sa sfingom.

Bio je ovo jedan ispunjen dan u kojem smo uživali svakog trenutka.

Doručak

Unutrašnjost Unasovepiramide

Ramzesov kip u Memphisu

Dan 4

Jutros letimo iz Caira za Asuan. Taxi smo naručili u hotelu jer nisam sigurna, ako naručim uber,hoće li stvarno i doći. Od aerodroma do hotela u subotu u pola 3 ujutro smo platili 20$, isto preko hotela. Sad nam prvo kažu 35$, kad mi kažemo da smo našli za 30, onda može i za 30. Uber bi bio 10. Do aerodroma ima 35 km iz Gize. Srećom iz hotela krećemo u 6 ujutro pa nije jako gužva. U neko normalno vrijeme putuje se 1.5-2 sata na toj ruti.

Na aerodromu tri sigurnosne kontrole. U avionu do mene sjedi Amerikanka, isto nastavnica, pa u razgovoru s njom let brzo prolazi. Na aerodromu nas čeka vodič. Četverodnevnu turu brodom uzela sam preko lokalne agencije. Prvo idemo do brane u Asuanu. U kombiju s nama je još 12 Amerikanaca.

Prije gradnje brane, teško su kontrolirali Nil- bilo je i poplava i suša. Onda su odlučili izgraditi ovu ogromnu branu, koja je koštala 10 milijardi dolara. Naser, tadašnji predsjednik, prvo se obratio USA za pomoć i kredit, gdje su ga odbili. Onda je uskočio SSSR i tu se Egipat više približio tom bloku. Danas je ipak drukčije jer je Egipat moćan saveznik USA , osobito po pitanju Izraela. Ja stvarno mrzim politiku, i iako USA kao zemlju punu prirodnih ljepota obožavam, njihova politika je nešto bez čega bi nam svima bilo bolje. Gradnja brane je trajala više od 10 godina- iako je brana službeno otvorena 1961., gradila se od 1959-1969. Nešto kao i kod nas- bitno je prerezati vrpcu, samo s tom razlikom što je ovdje brana stvarno i izgrađena. Na njoj je radilo 250000 radnika, a nažalost 11000 je poginulo. Zbog stvaranja jezera iza brane, uništeno je 120 nubijskih sela i brojni hramovi- samo je pet spašeno i premješteno.

Nil je druga po dužini svjetska rijeka koja izvire iz Viktorijinog jezera i prolazi kroz 10 država. Ovdje u Egiptu ona je od davnina bila izvor života i plodnog tla. Tako je i danas. Sve okolo nas je pustinja.

U 12 se ukrcavamo na brod na kojem ćemo provesti sljedeća 4 dana. Brod je daleko bolji od očekivanog. Kabine su vrhunske, svaka ima ogroman prozor, a tek restoran! Hrana odlična, jagode prefine. Kupili smo i jučer njihove jagode, to se ne može usporediti s onim što nama u Hrvatskoj prodaju van sezone. Imaju okus pravih jagoda. Na brodu ne znaš što bi prije jeo- toliki izbor jela, salate, voća, kolača…

Ja bih rado na gornju palubu, na bazen, ali u triveć idemo na jedan otok, na koji je premješten hram božice Isis. Radi se o hramu na otoku Philae. Zašto kažem premješten? Zato što je već s prvom, manjom branom na Nilu, iz 1905., taj hram djelomično potopljen i tako je stajao 60 godina. Onda su ga uslikali, izrezali na 47000 dijelova, svaki dio označili brojem i onda ga premjestili na novi otok! Pa ja ovo ne mogu ni zamisliti. Nije to lego kućica! To su kameni blokovi i stupovi, teški nekoliko tona! Jedna zanimljivost vezana uz tu prvu branu iz 1905.- dizajnirao ju je slavni Gustave Eiffel, dizajner i pariškog Eiffel tornja. Branu su tad platili Englezi. Pokazalo se da ona nije dovoljna za kontrolu Nila pa su zato napravili novu, veću, koju su financirali Rusi. Za samo premještanje hrama je trebalo 10 godina. Hram je izgrađen 240 g. pr. Krista. Danas se na njemu vide crni tragovi- ti dijelovi su bili pod vodom. Sam hram bio je nekad simetričan, ali danas nije, očito zbog tog pomicanja. Na puno reljefa se nalazi bog Horus, koji nudi darove drugim božanstvima, zatim njegova majka Isis i otac Oziris.

Naš vodič danas je baš dobar. Puno zna i zanimljivo priča. Poseban doživljaj bio je voziti se Nilom, u malom motornom čamcu, koji vozipripadnik Nubijskog naroda. Ovaj hram je vrlo impresivan- ogroman, ukrašen s toliko reljefa i značenja, da mi se u jednom trenu učinilo da mi je ovo previše. Žao mi je što smo ovdje bili tako kratko. Tu Nubijci drže svoje štandove s raznim rukotvorinama, ali za to nismo imali vremena. U povratku idemo u trgovinu parfemima i uljima. Prezentacija nije tako dobra kao ona jučer, nije to ni na tom nivou, jer u prvi mah smo se malo i uplašili kad su nas prodavači mrko pogledali, ali cijena je ista. Budući smo lovu spiskali jučer, ovdje brzinski završavamo i idemo na brod malo odmoriti pa na večeru. Baš me zanima što će biti za jelo nakon onako fantastičnog ručka.

Nubijska tržnica

Nubijac koji nas vozi do hrama na otoku Philae

Hram na otoku Philae

Dan 5

Ono što je sad već definitvno- moram na dijetu čim se vratim iz Egipta! Večera opet predobra, ja od svega probam malo, ali kolači na kraju me ubiju. Uz obavezno voće, jagode i dinju. Sinoć smo legli spavati u pola 9, jer već u pola 12 ustajemo. Inače se za Abu Simbel kreće u 4 ujutro, što je dovoljno komatično, ali 22.2. tamo je poseban Festival svjetla- to se događa samo dva puta godišnje. Hram koji ćemo tamo posjetiti , posvećen Ramzesu II, tako je napravljen da dva puta godišnje kad izlazi sunce, te sunčeve zrake ulaze u njega i obasjavaju Ramzesov kip. To se događa dva puta godišnje- na njegov rođendan 22.2. i 22.10. kada je prvi dan njegove vladavine. Ne znam jel bih ovo nazvala srećom ili ne- događaj je jedinstven, nama se eto slučajno potrefilo, ali uz to što će sutra tamo biti abnormalna gužva i cijena ulaznice je dupla!

Iako sam u prvi mah i zadrijemala u pola 9, budim se gotovo odmah, nakon pola sata. Vruće mi je jer smo isključili klimu. Krećemo u ponoć s broda, vozimo se mini busom i dolazimo do mjesta sastanka. Svi autobusi, kombiji i auti koji noćas idu u Abu Simbel, idu u konvoju koji kreće u 1 iza ponoći. Ne znam da li je to zbog sigurnosti, sve se provjerava i zapisuje - ime agencije, broj osoba, a kasnije će nas zaustaviti još i na putu nekoliko puta da to provjere. Također nam prije ulaska u konvoj s prijenosnim detektorom prolaze ispod autobusa i provjeravaju da nemamo bombu. To će isto raditi i na ulazu u Abu Simbel. Vozimo se skoro četri sata cestom kroz pustinju, nigdje žive duše, nit rasvjete nit ikakvog znaka. Tu i tamo se pojavi neka kućica. Srećom je cesta asfaltirana, iako uz sav taj pijesak mislim da to i nije neka pomoć

Stižemo u pola 5, gužva je, očekivano, ogromna. Kupujemo karte i ulazimo unutra, stajemo u ogroman red ispred hrama. Čini mi se da samo mi turisti stojimo u redu, jer domaći odmah idu pred hram i guraju se. I tako stojimo u redu do 6:20. Dolaze različite folklorne grupe, u tradicionalnim nošnjama, iz svih okolnih zemalja, sa svojim zastavama. I pleše se, svira muzika, bubnjevi, atmosfera postaje užarenija kako se bliži izlazak sunca.

Sam Abu Simbel je hram posvećen jednom od najvećih egipatskih vladara, Ramzesu II. Izvana su 4 ogromna kipa, prikazuju Ramzesa dok sjedi, u njegovu podnožju manji su kipovi njegove žene i djece. Najviše je volio jednu od njih, Nefertari, kojoj je i sagradio hram odmah do svog. Dao joj je sagraditi i najljepšu grobnicu u Luxoru- zovu je Sikstinskom kapelom Luxora, a cijena ulaznice u nju košta skoro 100$! I ovaj hram u Abu Simbelu je premješten, što je totalno neshvatljivo kad ga vidite kako je monumentalan! Druga neshvatljiva stvar je to što je originalni hram bio uklesan u stijenu. Pa kako premještiš stijenu visoku 30 m i široku 60?? I sve ono što se nalazi u unutrašnjost? Kao da premještaš neku špilju, samo što je ova špilja unutra prepuna reljefa, rezbarija, ukrasa, kipova…Vodič kaže da su prvo napravili ogromnu stijenu od cementa, onda u njoj napravili otvor i unijeli sve iz starog hrama. Beton su zamaskirali s pijeskom i pješčenjakom. Moram li reći da se to uopće ne kuži da je tu išta premještano?

I izlazi sunce, masa se gura prema vratima, bubnjevi lupaju… Guraju i nas, ali u svom tom guranju ipak stoje redari i usmjeravaju ljude, tako da svatko može vidjeti barem djelić osvjetljenih kipova. Mi dolazimo kad svjetlo pada između prvog i drugog kipa. Drugi kip je Ramzes. Ne vjerujem da sam ovo vidjela. Prizor je nestvaran. Nakon toga polako prolazimo i ostale prostorije. I opet imam osjećaj da jednostavno ne mogu upiti sve ovo. U Egipat bi trebalo doći na bar dva tjedna, a i duže je preporučljivo. Iako bih radije da smo došli neki drugi dan, vodič me uvjerava da ovdje stalno ima dosta ljudi i da se tu nikada ne šeće slobodno unutra. Nije mi žao vidjeti ovo remek djelo i osjetiti dašak povijesti u cijeloj toj atmosferi. Gužvi usprkos!

U povratku se vozimo cestom kroz pustinju po danu. Sad vidim da ovdje asfalt ništa ne znači- svako malo vidimo bager koji odguruje pijesak od ruba asfalta. Pitam se koliko bi dugo trebalo da čpijesakzatrpa cestu da se to ne radi?

Vraćamo se na brod, u sobi nas čeka iznenađenje- sobar je složio skulpturu od naših ručnika! Mi smo totalno zaljubljeni u ovaj brod- svi su nasmješeni, ljubazni, pozdravljaju nas kud god idemo, a tek hrana- ljudi moji to ne znaš jel bi prije gledao ili jeo,kako je to umjetnički dekorirano i fino. Danas za ručak jedem minestrone juhu, govedinu stroganoff s rižom, pržene lignje s krumpirom s začinima, piletinu s grila s domaćim tikvicama u umaku, a za kraj lazanje. Sve to uz samo tri vrste salate, iako ih ima 15. Uzmem od svega pomalo, par zalogaja. Za desert neizostavna dinja, jagode i kolači. Ovi kolači su stvarno fini, nisu oni obični industrijski i iskreno znali smo lošije kolače jesti po opatijskim hotelima s 4 zvjezdice.

Danas ćemo konačno isploviti iz Asuana. Iako je predviđeno da to bude u 1, isplovljavamo tek u 3. Mi popodne provodimo na najgornjoj palubi uz bazen. Nije za kupanje, vjetrić pirka, ali za sunčanje je idealno. A u 4:15 kava, čaj, voće i fritule uz bazen. Ubiše me!

Oko 5:30 gledamo pristajanje u gradu Kom Ombo. Hram se nalazi uz samu obalu Nila. Ovdje je već puno brodova i neki još dolaze iza nas. Obilazimo hram posvećen dvama božanstvima, bogu Sobeku (krokodil) i bogu Horusu, što je neobično, jer je obično posvećen samo jednom bogu. Priča govori o dva brata koji su se posvađali i onda je dobri brat otišao u pustinju, a zločesti ostao vladati ovdje, gradom Kom Ombo. U prijevodu to znači planina zlata jer je područje bilo bogato zlatom. Međutim umiješao se bog Sunca koji je kaznio zločestog brata, on je onda otišao potražiti drugog brata u pustinju i od tada su živjeli i vladali zajedno. Priča pomalo podsjeća na biblijsku, a aktualna je itekako i danas.

Ovaj hram izgrađen je 237 g. pr. Krista i toliko je detaljno iscrtan i ukrašen da je to nevjerojatno, a i dobro je očuvano sve, usprkos potresu koji je uništio dio. Ono što je zanimljivo, a vidi se i ovdje, je činjenica koliko su Egipćani imali napredna vjerovanja jer su isto božanstvo neki put prikazivali kao muškarca, neki put kao ženu. Tako je Horus, sokol , ovdje žena. Hram je neobičan i po prikazu marihuane koju su svećenici tada koristili da bi omamili ljude da daju više darova u hramove. Ovdje smo vidjeli i ucrtani egipatski kalendar koji se sastojao od 360 dana-plus 5 viška za festivale. Godina se dijelila na tri godišnja doba- poplavu(7-10.mjesec), sjetvu (10- 3.mjesec) i žetvu (3-7. mjesec). Prvi dan godine bio je kad bi se zvijezda Sirius pojavila na nebu.

Vidjeli smo i Nilmetar- sustav stepenica i rupu,koji su povezani s Nilom. Na stepenicama su bili označeni brojevi pa se očitavalo do kojeg je nivoa došao Nil. Tako su određivali koliko će se poreza plaćati- ako je Nil bio nisko i godina je bila loša , manje se plaćalo.

Već je mrak kad se vraćamo na brod za večeru. Večeras jedemo egipatske specijalitete. Žao mi je što nemam mobitel da sve to uslikam. Bilo bi mi vjerojatno i malo neugodno jer nitko to ne radi.

Gužva na ulasku u hram

Čudovište od ručnika

Sjena sunca na Razmesovom kipu

Marihuana u hramu u Esni

Nilmetar

Dan 6

Jutros ustajemo u 6 jer već u 6:15 silazimo s broda da bismo uz izlazak sunca bili u hramu u Edfuu. Svaki put kad silazimo s broda, dijele nam kartice s imenom i slikom broda, a kad se vratimo kartice nam uzimaju, tako da znaju jesmo li se svi vratili. Na brodu je puno vodiča koji brinu o putnicima i svaki vodi manju grupu- mi smo od početka u grupi s dvoje Francuza, engleskom obitelji(njih 3) i mi. Znači naš vodič Mohamad odgovoran je za nas 9. To je odlično što smo mala grupa jer se sve dobro čuje, gotovo kao privatna tura. Do hrama se jutros vozimo u kočiji. U cijenu ulaznice od 180 funti (oko 80 kuna), to je već uračunato. Vodič nam uzima još 9 kn za napojnicu vozaču. Vozimo se kroz ulice Edfua, objavit ću s vremenom i video da vidite kako to izgleda- u cijelom Egiptu ljudi žive u siromaštvu kakvo mi uopće ne možemo ni pojmiti, a još ni nismo obilazili najsiromašnije četvrti.

Hram u Edfuu je posvećen Horusu, odlično je očuvan jer je bio zatrpan pijeskom dugo vremena. Reljefi na njemu su vrlo živi i jasni, prikazuju scene raznih božanstava, kraljeva kako prinose darove bogovima. Hram se obično sastoji od svetišta, koje se prvo gradi, onda ide prvo i drugo dvorište sa stupovima i na kraju glavni ulaz. Iznad svakih vrata ovdje se nalazi sunce s dvije kobre- kobra je boginja zaštite. Meni je kobra simbol nečeg lošeg, u Egiptu to nije tako- opasna životinja će te dobro štititi. Ovdje smo vidjeli i prazne kartuše, kartuša je ovalne strukture i u nju se upisuju imena pomoću hijeroglifa. Ovdje su neke kartuše ostavljene prazne zato da se ime naknadno upiše. U ovom hramu je jutros baš velika gužva. Na pristaništu je sigurno pedesetak brodova i mi smo pri izlazu prošli kroz dva broda nakon našeg. Dok plovimo isto često susrećemo druge brodove.

Vraćamo se na brod u 8 za doručak. Paluba za doručak je točno u ravnini s Nilom. U jednom trenu uz nas se vozi mali, motorni čamac s dva dečka- prodavača. Razmataju šalove, stolnjake, galabije(tradicionalne egipatske haljine)… pred nama. Imamo vlastitu predstavu na rijeci. Ljudi se penju na najgornju palubu- to je četvrta paluba od vode. Znači prizemlje, gdje je restoran, je nivo vode, onda prvi kat je recepcija i kabine, drugi i treći kat su isto kabine i na četvrtom katu je sun deck- bar, bazen, ležaljke i suncobrani. Kreće cjenkanje i prava predstava. Dečki iz čamca bacaju stoljnjake umotane u vrećice skroz gore do četvrtog kata i to ide jako precizno. Onda krene cjenkanje i spuštanje cijene. Sve je to vrlo zabavno i prava predstava. Dečki se i predstave i pitaju imena dvoje ljudi kupaca pa im kažu- vidim da ste fini ljudi pa ću vam dati specialdiscount. Ovi odozgo još žele spustiti cijenu. Dečko dolje hvata se za glavu i viče, smijući se- o moj Bože, osiromašit ću zbog vas! Na kraju se dogovaraju za pola početne cijene, a i to je vjerojatno više nego što to stvarno košta. Dečki bacaju još jednu vrećicu s ručnikom i traže da se unutra stave novci i baci dolje njima.

Cjenkanje je nešto što nije ugodno kad vam se prvi put dogodi. Nije to dio naše kulture, ali se prakticira u svim muslimanskim zemljama, a sve je zapravo jedna predstava u kojoj se možete dobro i nasmijati i zabaviti. To je nešto što je ovdje bitnije i od same prodaje, da ne kažem da tako možete spustiti cijenu barem duplo. Nama je na ulasku u brod jedan dečko htio prodati vodu- boca od 1.5l za 15 egp(egipatske funte), što je 1 dolar. Kad mu je Boris rekao da je u trgovini jedna boca 7, on mu je na to rekao- ne, mislio sam dvije boce za 15, jer je dvije boce i držao u ruci. Snađu se oni u tren, u ovim uvjetima u kojima žive snalažljivost i prilagodba je jedino način kako možeš preživjeti.

Ostatak prijepodneva provodimo ploveći. Danas baš ne puše pa je vruće i vrijeme je za isprobavanje bazena. Hladan ko led, ali dobro dođe za osvježiti se. Na ulazu u grad Esnu vozimo polako jer ćemo ovdje proći ustavu. Zato nas opet okružuju čamci, sa svake strane 3-4 i bacaju vrećice s ručnicima, stolnjacima… tri čamca su i na pramcu broda i voze ispred kruzera. Predstava i zabave zagarantirane. Amerikanci su kupili dosta, jedni Kanađani isto. Ja bih galabiju, ali sve koje su bacili su ili prevelike ili mi se ne sviđa boja. Nude ih za 5 dolara, što stvarno nije puno za dugačku pamučnu tuniku. I ostalo je jeftino, zato je shoping dobro prošao.

Stajemo na ustavi u Esni. Ulazi jedan kruzerispred nas i mi, zatim se za nama zatvaraju vrata i spušta se nivo vode. Sve traje oko 10 minuta, spustili smo se nekih 7-8 metara. Na tom mjestu, gdje je ustava, postavljena je mala brana i hidroelektrana. Zanimljivo iskustvo, čak i bolje od onog u Pragu na Vltavi gdje se isto spušta nivo vode. Po povratku s bazena, na našem katu dočekuju nas izložene fotkekoje je fotograf na brodu snimio sinoć. Sinoć je u 9 bila galabia party, tko ju je imao, trebao ju je obući, i u restoranu su puštali muziku uz zabavne igre. Samo smo Ilan i ja sišli, ali budući se do 9:20 ništa nije događalo, vratili smo se u sobu. Party je počeo u 9:45, ali mi smo bili premoreni- prošlu noć proveli smo u mini busu za Abu Simbel, nismo se baš naspavali. Jutros su nam fotke nudili za 200 funti, sad je cijena 100. Većina fotki je kupljena, rekla bih da je trećina ostala.

Za ručak smo počeli s juhom od slanutka, pa prženim kozicama, nastavili s ćevapima i rižom prelivenom umakom od povrća, a završili s pohanom piletinom (nakon toga u umaku od paradajza), pohanom cvjetačom, tikvicama i zeljem na pari. Uz to salata od zelja, mrkve, paradajza i krastavca i to nezačinjena. Na drugom kraju salatnog stola nalazi se začinjena salata, a onda kolači- srećom su mali komadi pa mogu isprobati pet vrsta. Ne znaš koji je bolji.

Na našem brodu ima oko 100 kabina, ali ne bih rekla da su sve pune. Ovo je tip krstarenja koji volim, na brodu je 100tinjak ljudi ukupno. Nije gužva. Mi smo ovo platili 80 dolara dnevno- znači smještaj u stvarno luksuznim kabinama, puni pansion, svi izleti. Za ove novce u Hrvatskoj bi dobili polupansion u nekom hotelu s 4 zvjezdice tipa Opatija, a hranom se ti opatijski hoteli ne mogu usporediti s ovim što jedemo ovdje- ne znaš što je bolje. Poslije ručka opet ležimo uz bazen i samo gledam Nil i obalu dok plovimo. Ovo je tako opuštajuće i žao mi je što se sutra ujutro već iskrcavamo. Ja bih bar još jedan dan.

Oko pola četiri pristajemo u Luxor. Iako je naš vodič rekao da ćemo prvo u Luxor temple (što nama ne paše jer se tamo ne može kupiti Luxor pass) ipak idemo u Karnak temple prvo. Hura! Stižemo u 4, u ured gdje se pass kupuje i čovjek taman zaključava! Da smo došli 10 sekundi kasnije, ništa od našeg passa! Srećom naš vodič ga zamoli da opet otvori ikreće opet procedura izrade još jedne propusnice. Sporo to ide, sve polako, svaki papir se tri put okrene i pregleda. Take your time, my friend! I propusnice su naše. Danas cijeli dan razmišljam o tome hoćemo li ih uspjeti dobiti. Ovu propusnicu smo dobili s 50%popusta jer smo imali Cairo pass. Ovo će nam jako uštedjeti novce ovdje.

Ulazimo u Karnak. Ovo je nešto neviđeno. Monumentalnost mjesta nas doslovce ostavi bez daha! Ovo je vjerojatno najimpresivnije mjesto u cijelom Egiptu- vjerojatno zato što je ovdje svaki vladar htio izgraditi nešto pa je toga baš puno. Ovo je najveći hram na svijetu. Karnak je grčko ime, u prijevodu znači kuća guski. Najimpresivniji dio je dvorana stupova- sastoji se od čak 134 monumentalna stupa, visoka 24 metara. Zatim stižemo u hram Luxor. I ispred njega se nalazi avenija sa sfingama, kao i u Karnaku. Došli smo deset minuta pred zalazak sunca i vrijeme je idealno za ovo mjesto. Na ulazu je obelisk, samo jedan. Drugi je završio u Parizu kao dar egipatskog kralja Francuskoj, a zauzvrat je dobio mali sat, kaže naš vodič i smije se. Ja i dan danas ne mogu shvatiti kako netko može oskrnaviti ovo djelo, odsjeći ogroman obelisk i narušiti simetriju i uzvišenost ove bezvremenske ljepote!

Svi su ti kameni hramovi odlično sačuvani, a gdje su palače? U davno vrijeme kraljevi su bili više posvećeni gradnji hramova i svetišta nego svojih palača jer su znali da će ih ti hramovi nadživjeti. Palače su tada gradili od blatnih cigli i zato nisu preživjele do danas. Unutar hrama nalazi se džamija, ali na visini od 10 metara. Kako? Hram je zatrpao pijesak, nisu ni znali da postoji pa su izgradili džamiju i naselje. Onda su slučajno uočili neke ostatke pa se krenulo kopati i tako su našli cijeli hram. Džamija je tako ostala u zraku, na 10 metara visine. Dio hrama korišten je i kao katolička crkva što znači da su u ovom hramu zastupljene tri vjere. Polako se pale svjetla i hram sad blješti u čarobnim bojama. Ovo danas je stvarno nevjerojatno!

Vraćamo se na brod taman za večeru. Započeli smo s carpacciom od lososa i povrća, onda piletina na grilu sa sotiranim povrćem pa za kraj malo guske i krumpira sa začinima. Večeras je na brodu opet party- ples derviša i trbušna plesačica. Mislim da smo mi ovdje u ovih par dana doživjeli i pojeli toliko toga da bi bilo dosta za mjesec dana!

U pola 11 zove nas vodič i kaže da je naš let balonom za sutra otkazan. Nije baš da sam jako nesretna jer smo trebali ustati u četiri ujutro. Ostatak ekipe je razočaran- bit će valjda još prilike jer mi se čini da Luksor definitvno zaslužuje povratak.

Hram U Karnaku, detalj

Luksorki hram, jedan obleisk nedostaje

Dan 7

Teško je povjerovati da smo tek šesti dan ovdje jer smo toliko toga doživjeli. Jutros smo se ustali u neko normalno vrijeme jer je balon zbog vjetra otkazan. Sad je i meni malo žao jer vidjeti Karnak i Luksor iz zraka mora biti poseban doživljaj. Nakon doručka silazimo sa stvarima na recepciju. Dajemo u koverti napojnicu za osoblje broda. Nije obavezno, ali kad znaš kakve su im male plaće, kako da ne daš. Dajemo 8 dolara po osobi što stvarno nije velika cifra. U ovih 6 dana nema kome nismo davali napojnice- vozačima, vodičima, nosačima, vodiču deve… ali radi se o malim ciframa, uglavnom po 1 dolar.

Već u pola 9 izlazimo sa broda i vozimo naše kofere u Nefertiti hotel u Luksoru. Odatle krećemo prema Zapadnoj obali Nila gdje se tek nalaze prava bogatstva. Prelazimo rijeku Nil preko mosta. Nilos je egipatsko ime ove rijeke i u prijevodu znači riječna dolina. Posjetit ćemo dolinu kraljeva gdje se nalaze grobnice u koje su pokapani kraljevi Novog kraljevstva. Na izradi jedne grobnice sudjelovalo je puno radnika- rezači kamena, klesari, obrtnici, kipari, slikari… Radili su 8 dana, nakon toga su 2 dana bili slobodni. Hrana im je donošena iz palače i bili su plaćeni zlatom pa su živjeli dobro. Dokaz toga je i to da su pokapani u grobnice u dolini obrtnika. Ovdje je 1922. Howard Carter pronašao Tutankamonov grob prepun zlata. To je jedini koji je ostao netaknut, ostali su svi opljačkani. Razlog tome je što je jedan od Ramzesa napravio svoju grobnicu iznad Tutove pa je ona zato dugo ostala sakrivena. Ovdje je ukupno 400 grobova i svake godine pronađu nove. Zašto zapadna obala Nila? Simbolika. Sunce zalazi na zapadu, Egipćani su to doživljavali kao dnevnu smrt njihovog glavnog boga Sunca- Amon Ra pa su i kraljevi vjerovali da je to put prema vječnom životu. Osim toga taj prelazak preko rijeke Nil, koja je za njih bila simbol čistoće, označavao je neku vrstu čistilišta na putu u zagrobni život. Svaki kralj uz sebe je imao i Knjigu mrtvih- u njoj je bio prikazan kralj okružen bogovima u scenama dok im prinosi darove. Na zidovima se nalaze i slike hrane za drugi život kralja. Tu se nalazila i Knjiga 12 vrata - toliko je vrata trebalo proći na putu do raja. Ispred svakih vrata je bila neka opasna životinja koju je trebalo proći. Recimo kobra s tri glave. Na kraju bi smrtnik došao pred boga Anubisa i boginju pravde. Oni bi odlučivali o sudbini pokojnika važući njegovo srce. Ako je bilo preteško- pokojnik ide u pakao. Sam proces mumificiranja radio je svećenik tako što bi prvo tijelo oprao vodom, onda bi kroz nos uklonili mozak, a ispod rebra pluća, jetru, želudac i crijeva. Ti su organi stajali 40 dana u natronu, a onda bi se stavljali u posebne posude od alabastera. Tijelo bi isto stajalo u natronu 40 dana, a onda bi se omatalo pamučnim tkaninama.

Budući mi imamo Luxor pass možemo ući u više grobova. U osnovnoj ulaznici su tri, ali oni najljepši se plaćaju dodatno. Mi smo obišli šest. Možda bi i više da smo bili sami, ali idemo s vodičem i grupom koja ima samo osnovnu ulaznicu. Ja još uvijek ne znam kojim bih riječima opisala ono što smo vidjeli. Grobovi se sastoje od nekoliko hodnika i prostorija, a te slikarije su nešto nadnaravno.

Potom nas vode u trgovinu i radionicu alabastera. Prezentiraju izradu i kvalitetu alabastera i naravno da smo kupili. Nije da nam treba! Zatim idemo u hram kraljice Hatšepsut. Vladala je sama 20 godina, a da bi u tome uspjela često je nosila masku muškarca. Njen nasljednik, kralj Tutmosis, iz ljubomore je odlučio zatrti sve dokaze o njoj u ovom hramu i stavio sebe. Tako je uništio cijelo prizemlje hrama, a ostao je prvi i drugi kat. Danas je prizemlje obnovljeno. Sa ulaza u hram vidi se Karnak.Ovi hramovi su bili udaljeni oko 3 km i točno jedan nasuprot drugoga. Ispred oba su se nalazile avenije sfingi, samo što ove ovdje nisu preživjele.

Došlo je vrijeme da se pozdravimo s vodičem i grupom. Vodič nam je bio odličan- ne samo da je pun znanja i podataka, nego nam je i sve prezentirao na zanimljiv i zabavan način. Uz to se trudio da ugodi svima nama. Moli nas za dobru recenziju na tripadvisoru- to je najmanje što mogu napraviti za njega. Ostavljaju nas u Dolini kraljica. Ostatak grupe ovdje ne ide. Ovdje smo došli samo zbog grobnice kraljice Nefertari. To je najdraža Ramzesova žena, kojoj je u Abu Simbelu napravio hram do svog. Budući je umrla prije njega, napravio joj je grobnicu koja se danas naziva Sikstinskom kapelom Egipta. Nije ni čudo što ulaznica ovdje košta vrtoglavih 94 dolara! Ali mi imamo Luxor pass s kojim je to uključeno i puno jeftinije. Unutra smijemo ostati samo 10 minuta. Nije to možda loše jer smo tih 10 minuta proveli ne dišući! Ovo je ljepota od koje ostaješ bez daha! Puštaju nas ipak malo duže-15 minuta. Kad čovjek doživi ovoliko ljepote, ne znam, teško je za ovo pronaći riječi …

Obilazimo još tri grobnice, isto lijepe, ali zatvorene u staklo da se zaštite. Ovdje je područje s puno poroznijim kamenom nego u dolini kraljeva pa su i ove grobnice osjetljivije. Uzimamo taksi do Nila, a preko njega idemo brodićem koji nas vozi do Luxorhrama. Četri je sata popodne i hram je prazan- ovdje 99 posto ljudi dolazi organizirano s brodom, što znači oko pola 6 navečer. Sad opet izgleda drukčije. Idemo u naš hotel. Na terasi na vrhu je njihov restoran zbog kojeg sam i uzela ovaj smještaj. Čista je slučajnost da je u ovom hotelu večeras i jedan putnik s broda s kojim smo se sprijateljili tamo i taman dok čekamo večeru i on dolazi.

Za večer ja uzimam egipatska predjela- sarmice od riže i mesa u vinovom lišću, ali sasvim drukčije od grčkih, dvije lopte od mljevenog mesa (nisam zapisala ime), humus, babaganush (namaz od patlidžana), neki umak sličan našem ajvaru, umak od češnjaka i peršina koji ću preskočiti. Sve je jako fino.

Navečer idemo na bazar koji počinje par metara od našeg hotela. Ne znam kome oni ovdje prodaju jer turista uopće nema, ali nema zime, zato smo mi stigli! Kao da već nismo dovoljno potrošili! Kupujem ruksak od kože, jer one plastične što kupujem u Hrvatskoj nosim sezonu, dvije i moram baciti jer se raspadne. Čovjek mi daje ok cijenu- 35$, ali ja spuštam na 25. Niže ne ide. U nekoliko trgovina ulazimo i cjenkamo se. Na kraju kupujem i plavu galabiju kakvu sam htjela- prvo su mi rekli cijenu od 50 dolara, ali ne znaju oni s kim imaju posla! Spustila sam na 6.5 dolara, a i to vjerujem da sam preplatila.

Vraćamo se u hotel. Zove me vodič s broda ikaže da smo se prekasno javili za balon za sutra- shvatila sam da mogu pomaknuti karte za bus za Hurgadu za popodne i da bismo sutra ujutro mogli na balon. Žao mi je jer to bi bio lijep doživljaj. Nakon pola sata dolazi čovjek iz agencije s balonima i vraća nam novac, kaže da se sutra neće letjeti. Kome sad vjerovati?

Tutankamonova grobnica

Prezentacija u trgovini alabasterom

Dan 8

Naš hotel u Luksoru je tradicionalni hotel, odmah kraj Luksorskog hrama s jedne strane i souka(tržnice) s druge. Jutros izlazimo na terasu na doručak koji nije iznevjerio i vidimo balone. Malo da mi natrlja sol na ranu! Zašto nam je sinoć onaj čovjek rekao da neće letjeti? Možda laž da bismo se osjećali bolje što smo propustili let? Ipak samo su 2 balona, moguće je da ostali ipak nisu išli.

Idemo na taksi koji nas vozi do stanice busa. Busom ćemo četiri sata putovati prema Hurgadi koja se nalazi na obali Crvenog mora. Prvih sat i pol vozimo se uz Nil. Nema komadića zemlje koji nije obrađen, uzgaja se šećerna trska, banane, luk, krumpir… Nakon toga ulazimo u pustinju. Meni je i to zanimljivo promatrati. Gledam na mapu i shvaćam da je naše odredište, Makadi bay, ispod Hurgade i da ćemo prvo pored njega proći. Idem vozaču i pitam može li nam ipak stati u Makadiju. Može. Staje na skretanju s glavne ceste . Tu već stoje taksiji i čekaju. Jedna Engleskinja nam kaže da ne damo za taksi više od 50 funti. Dolazi taksist i traži 200. Srećom imamo internet i naručujemo uber koji će koštati 30. Kad on to vidi, spušta i on cijenu na 50. Ok, idemo s njim. Dolazimo do ulaza u naš resort, vozač kaže da je do tu 50, ako hoćemo do recepcije traži 100. Hrabar je, nema što. Boris kaže da mu neće uopće platiti pa nas ipak vozi do recepcije. Od ulaza u resort do recepcije ima se dosta za hodati.

Na ulazu u hotel odmah nas dočeka nosač, ulazimo i dobivamo narukvice na ruke. Idemo prema restoranu na plaži. Ušli smo u raj. Ručak počinjem s juhom, zatim tuna na žaru s krumpirima sa začinskim biljem, na kraju pileći burger s rižom sa začinima i tikvicama i patlidžanima sa grila. Uz to i tri vrste salate. Za desert ću voće, jagode, dinje, nar, grejp i bananu. Poseban konobar/ kuhar reže i čisti voće za nas. Kolači mi ne djeluju nešto, bolji su bili na brodu. Uzimam ipak jedan da bih zaključila da su na brodu bolji. Idemo u sobu. Treba odlučiti hoćemo li prvo na ležaljke na plažu ili uz bazen. Živote, težak li si!

Idemo prvo u more. Nije prehladno, rekla bih oko 24 stupnja. Na obali su neke male meduze, pomalo ljubičaste. Čuvar plaže kaže da nisu opasne. Probavam nogom i vidim da ne peče. Idemo skroz van ograđenog dijela plaže do koralja. Ima nešto riba. Zaboravila sam ponijeti leće od kuće pa s maskom kad gledam, slabije vidim bez dioptrije. More je mutno. Sutra treba ići ujutro, bit će sigurno bolje. Ja se vraćam na obalu, bila sam u moru 30 minuta. Počinje vjetar pa Lena i ja ipak idemo u bazen. Uz mali koktelčić sunčam se i uživam. Mogla bih ovako stalno, prirodno mi je leglo. Dečki idu još i dalje, tamo je puno više riba, jedino je struja jaka. Jedva se nekako vraćaju na obalu i do bazena, struja ih je skoro odnijela jer je i puhalo dosta.

Vraćamo se u sobu u pet popodne , tamo nas dočeka mala torta od badema i čokolade s jagodama, zamotana u celofan s mašnom. Valjda dar dobrodošlice. Jedemo naravno, što drugo s poklonom. Daleko je večera, ljudi moji.

Za večeru dobar izbor jela, musaka s patlidžanima i sirom najbolja. Kolači i voće opet podbacili- hrana na brodu je ipak bila bolja. Sutra smo cijeli dan ovdje jer nam avion ide tek u 9 navečer.

Šta reći na kraju? Ovo nam je bilo jedno od najboljih putovanja ikada! Toliko doživljaja, povijesti, mistike, okusa… Ja bih definitivno ponovila u malo sporijem ritmu.