Zanzibar putopis

Dan 1

Stiglo je vrijeme za novu avanturu i to, što je za mene neobično, u organizaciji agencije pa da vidimo kako to izgleda. Na ovu avanturu idem sama, iako sam preko grupe na fejsu pronašla suputnicu s kojom ću dijeliti sobu. 

Letim iz Zagreba s FlyDubaijem. To je niskobudžetna kompanija, samo što im cijene karata nisu takve. U osnovnoj cijeni karte nije puno toga, za 20€ više, što sam ja uzela, dobije se obrok u avionu, ali bez pića( jer 1 dcl vode koji smo dobili se ne može tako zvati) i mogućnost besplatne promjene datuma. Neobično mi je što letim bez familije ovako daleko, ali muški dio za Zanzibar nije zainteresiran, a kćer ne može. 

Filmovi u avionu su uz nadoplatu, a budući i tako nisam filmofil, čitam knjigu. 

Sunce zalazi, letimo preko visoravni Iraka, a zatim i Irana- podsjećaju na naborano lice starca. U tim visoravnima nema naselja, samo poneko svjetlo se vidi kao svjetionik u magli. Kako li je živjeti ovdje u ovim bespućima? Letimo i iznad grada Mahabada( tako piše na karti u avionu, ja nikad čula) i mislim o malim ljudima u njemu koji su zadnjih godina preživjeli svašta. I zatim se dogodi nebeska čarolija- bluehour, pola sata nakon zalaska sunca, a nebo se zažari i zaplaviistovremeno. Gledam opčinjena u to nebesko slikarsko platno i uživam! Letimo i iznad svjetala iranskog Shiraza i maštam da sam u njemu- taj grad mi je jako velika želja i nadam se da ću je uskoro i ostvariti. Na obali Perzijskog zaljeva sve se crveni od velikih svjetala kojima je osvijetljena. Letimo opet iznad mora i samo mjesečina nedostaje- i kao po narudžbi i on izlazi na nebo. 

Iako sam se nadala vidjeti i Dubai po noći, najviša zgrada na svijetu,  Burj Khalifa, nije uopće osvijetljena. 

Na aerodromu u Dubaiju, koji je ogroman, se iznenađujuće lako snalazim, jedino što avion za dalje kasni. U mailu su mi poslali da letim za Dar es Salam, na karti piše Zanzibar, kontaktiram agenciju, oni prvo kažu jedno pa drugo. Veli - vozač Masud vas čeka, a gdje, pitanje je? Stay safe and singalong- tako piše na aerodromu. Vrijeme je za spavanje .

Dan 2

U avionu noćas malo spavam, a malo razmišljam što sam ovaj put zaboravila ponijeti. Ne pada mi ništa na pamet. Jutros ipak slijećem na Zanzibar, a onda avion produžuje za Dar es Salam. Nema tu greške- na izlasku mi dva puta provjeravaju kartu da se netko krivo ne iskrca. Iako sam kod kuće popunila healthform online, u avionu dobivam jos dva papira za popuniti, ali to nije sve- na silasku mi prvo mjere temperaturu, a onda mi uvale i četvrti papir za popuniti! Sa svim tim papirima idem prvo kod policajca, on ostavlja jedan, skenira putovnicu, tu je i kamera u koju treba pogledati. Onda idem na drugi šalter gdje plaćam vizu- službenik se zeza sa mnom, izgovara moje ime i prezime gotovo bez greške- kažem mu da je prošao hrvatski test jer č i ć kod nas i tako pola ljudi ne razlikuje! Onda idem na treći šalter gdje mi verificiraju vizu. Na četvrtom mi kažu da mogu ući u zemlju. Ali to nije sve! Odmah me zaustavlja još jedan službenik i traži račun za vizu. Nakon provjere pomislih- sad je valjda gotovo, ali ne, treba proći još jednu kontrolu prtljage kroz skener iako izlazim iz aerodroma. Kad pomislim da je Hrvatska puna uhljeba, vidim da smo mi zapravo amateri. 

Na izlazu me čeka vozač iz agencije, idem prvo promijeniti dolare, a budući je 1 dolar 2318 njihovih šilinga, dobivam cijeli bunt novčanica s kojim nemam pojma kud ću! 

Vozimo se sat vremena do našeg hotela, okoliš je živopisan, sve je puno malih radnji u kojima se prodaje sve. Sve vrvi od života, djece je puno iako je ponedjeljak, možda su praznici. Počinje sitna kiša i tad se sjetim- kišobran je to što sam zaboravila! U jednom trenu počinje i pravi tropski pljusak i pogađajte u kojim sam ja tenisicama- naravno bijelim!

Fotografiram malo iz auta dok se vozimo, meni je sve to zanimljivo. Stižem u hotel koji izgleda predobro, danas je chilldan. Dočekuje me vodič koji nam daje puno informacija i zasad je dojam pozitivan.  Gladna sam jer od jučer u 16 h nisam ništa jela pa dok čekam sobu da bude gotova, idem u restoran. Palačinke( čitaj samo jedna) s voćem i otopljenom čokoladom( u tragovima) 5 dolara. Mislim da ću hotel preskočiti što se tiče jela.

Ulazimo u sobu- što reći nego raj! Pogled na plažu, soba predobra. Idem pod tuš, voda je hladna, što nije loše da me malo prizemlji od sve ove ljepote. Kasnije shvaćam da treba upaliti bojler. I na plaži sam- gledam i ne vjerujem! Meni je ovo ljepše od Maldiva, a danas je još i oblačno.  Nakon sat vremena izlazi sunce, šećem po plaži- ja ovakav pijesak nisam još nigdje vidjela, sitan i bijeli. Upada noga u njega. Idem i u more, idealne temperature, valovi zanemarivi- jednom rječjuuživancija!

U 4 idem na ručak- uzimam hobotnicu da probam kakva je. Porcija je 10 dolara. 

Idemo prošetati do mjesta. Ne znam jesu li veći šok doživjeli mještani ili ja! Ja to ne mogu ni opisati što sam vidjela, a snimati me naravno bilo sram. Na dva mjesta pitamo za bocu vode- 2 dolara, malo dalje nalazimo za pola dolara. Sve su to male, limene, sklepane trgovine u kojima nema baš neki izbor. U jednoj trgovini prilagođeno turistima- pringles i kojekakvi keksi, cocacola. U jednoj suveniri, to ćemo neki drugi dan. U sljedećoj se njih 30 skupilo i gleda tv- nije to kao kod nas da dečki sjede za stolovima, oni stoje ispred radnje. Ima i dosta restorana, nekako me ne privlače, puno je ražnjića i pečenih pilića koji stoje u staklenim vitrinama uz cestu, pitanje od kada. 

Po povratku sjedim uz bazen i opuštam se. Sutra kreću izleti.

Dan 3

Jutros na dorucku mogu birati između 5 vrsta doručka- jaja s tostom, omlet s chapatijem, zobena s bananom, zdjela voca ili krafne s mlijekom. Uzimam krafne, rano mi je za jaja, pitam mogu li dobiti malo voća umjesto mlijeka- ne može. Malo sam u šoku, nije ovo jeftin aranžman, hotel je kao 4 zvjezdice, a bolji sam doručak dobila na Kubi u guesthousu koji smo plaćali 40 dolara za 3 osobe pa i na Maldivima u guesthouseuna naseljenom otoku isto. To da nema voća i soka sa svakim doručkom mi je totalno nevjerojatno! Sa strane je topla voda da napravim čaj ili instant kavu i to je to. 

Danas idemo na izlet cijeli dan- tura začina i Kendwa plaža. Sat vremena se vozimo do farme začina. Uz cestu promatram ljude kako žive. Uglavnom su to prizemnice, male, nema tu svatko svoju sobu. Veš se suši ili na travi ili na špagi ispred kuće. Manja djeca sjede ispred kuće na zemlji i zabavljaju se granjem i lišćem, nema tu modernih, plastičnih igračaka. Puno mladih muškaraca sjedi ispred kuća ili ispred trgovina, ne znam da li je to zato što posla nema ili ne žele raditi. Vidimo i školsku djecu- curice su u abajama, dečkići imaju tamne hlače i najčešće bijele košulje. Prodaje se dosta voća i povrća, sve na štandovima ili u malim trgovinama. 

Farma koju posjećujemo je privatna farma napravljena da turisti vide kako se začini uzgajaju i kako izgledaju. Na državne farme, gdje je uzgoj za prodaju i izvoz, se ne smije. Naš vodič govori pomalo hrvatski i zabavan je. Provodi nas kroz farmu, više o začinima ću ispod fotki. Tu i žive neke obitelji koje fotkam jer mi se čini da zato i jesu tu. Djeca su sramežljiva, povremeno se muvaju oko nas i govore jambo( dobar dan), vjerojatno poslani u prošnju, ali nisu baš uporni jer se čini da ih je jako sram. Iz naše grupe je netko ponio slatkiše i dijeli im, sad mi je žao što nisam i ja. Tu su i štandovi gdje možemo kupiti sapune za 2€, samo što sam ih ja isprobala u hotelu i ne mirišu mi baš fino.

Jedan dečko demonstrira kako se penje na palmu po orah, on to radi s lakoćom iako je izuzetno teško penjati se po glatkoj kori. Zatim sjednemo i režu nam kokos, probavam malo tekućinu iznutra, poslije nam režu i onaj tvrđi dio da probamo. Na kraju nas vode na degustaciju čaja od limunske trave, pa đumbira i masala i ruma. 

Zatim degustiramo i voće- pomelo, zelena naranca ,banana ,papaja ,marakuja ,dragon fruit, lubenica ( nije toliko slatka kao naša), crvena banana , jack fruit i ananas. Meni je sve prefino, nadoknađuje nedostatak voća za doručak. 

Ponovno smo u busu i sat vremena se vozimo do Kendwe. Ulazimo u resort i ovo je raj! Boja mora nestvarna, opet bijeli pijesak,ovdje je puno turista i više je sve turistički, ali meni se sviđa. Naručujem na plaži jelo jer smo tu do navečer, očito ni danas neće biti štednje. Iako mi riba u umaku od kokosa zvuči primamljivo, odustajem, jer me brine da je slatkasto. Konobar ne razumije što ga pitam pa radije uzimam fish and chips. Nakon pola sata stiže jelo, naručila sam i sok, ali on nije stigao. Čekam još pola sata, nit soka, nit računa. Nosim ambalažu od jela u restoran i jedva se sporazumjevam da želim platiti. I da hoću i sok koji sam naručila. Plaćam sve skupa, dobijem i sok, sve ide na povjerenje jer sam ja mogla i odšetati na plaži da ne platim. Pole pole ( polako) zanzibarskiritam ovdje je na snazi. 

Vrijeme je i za more, lijepo je za kupanje, nema valova. Onda šećem plažom i upijam ljepotu, malo i shopingiram- cjenkanje je i ovdje obavezno. Dok šećem, često čujem jambo, ali samo prolazim dalje. Puno ovdje ljudi prodaje nešto, ali nisu uopće naporni- hodaju više uz rub plaže, uz more, i nas na ležaljkama gore uopće nisu uznemiravali. Puno je i mladih dečki obučenih kao Masai ratnici koji šeću i nude fotkanje. 

Za kraj zalazak sunca u kojem uživam. 

Do našeg hotela ima sat i pol vožnje u mini busu, ali nema ovdje boljih. U početku je cesta ok, zadnja polovica je puna rupa što našeg vozača ne opterećuje previše jer vozi jednako brzo.

Dan 4

Iako je sinoć bio ponuđen odlazak na beach party u hotel do našeg, nisam išla. Muzika se čuje i do nas, odlična je i kad ujutro čujem dojmove onih koji su bili baš mi je žao. Ma već mi je i sinoć bilo žao što ostadoh! 

Jutros ustajanje u 6 jer idemo plivati s dupinima. Iako ustajanje u 6 zvuči grozno, čim sam ustala, nije mi žao- izlazak sunca i nebo prekrasni! Naš bungalov gleda na istok. 

Vozimo se pola sata do mjesta Kizimkazi, tu je glavna baza i za ronjenje i dupine. Prohladno je, mi smo u kupaćima i imamo crvene prsluke na sebi, 5 nas je u čamcu, vozimo se na valovima. Jutros je i kiša padala dok smo bili u busu, dupinima ona valjda neće smetati. Vrlo brzo nakon polaska vidimo prve dupine! Vozač čamca im se približava i naravno ja skačem! Nazalost skočila sam s prslukom i zbog njega jedva plivam i dupini su otišli. Penjem se nekako u čamac, nije lako i sad sam mokra na vjetru u čamcu koji juri. Vozimo se dalje i uskoro evo ih opet! Ovaj put skidam prsluk i skačem s maskom u ruci. Barba se nervira i viče- Mum, put you maskbefore jumping! Ovaj put sam brža i dolazim bliže, ali budući bez naočala, pomalo ćorava, ne vidim pod morem puno. Opet penjanje u čamac i vožnja i treći skok- ovaj put sam bliže, ali moram priznati da ih je ipak ljepše gledati iz čamca. Vožnja ukupno traje sat vremena i vidjeli smo ih sigurno 10-15 puta u grupama po 3-6. Fenomenalno! 

Sad još slijedi vožnja do obale, mokra i ja i ručnik kojim sam omotana- nema veze do obale smo oboje suhi od vjetra koji me na čamcu propuhao. 

Dok se vozimo natrag busom u hotel, vodič nam priča o Zanzibaru. Intenzivno se gradi i za par godina to više neće biti divljina kao sada. Pitam zašto svi sjede i ne rade- ne žele, jer ne moraju. Voće raste slobodno na dohvat ruke, žene uzgajaju nešto povrća i kokoši i to je njima dovoljno. Nema ovdje debelih, svi su mršavi, jedu koliko im treba. 

Nemaju većinom ni tv, sinoć dok smo se vozili vidjeh da se tv grupno gleda- kod susjeda ili u javnim prostorima pa se usput i druže. Nema ovdje ni puno kriminala, novine izlaze svaka 3 mjeseca. I baš tad me dočeka objava na fejsu da su jednu curu jučer ovdje opljačkali- provalili kroz prozor i uzeli cijeli sef. U bungalovu odmah provjeravam, prozor od kupaone se ne može nikako zatvoriti, zato moja cimerica i ja odlučujemo zaključavati toalet iz sobe kad izlazimo. Prozori u sobi se mogu zaključati.

Doručak mi je odlično sjeo i iako mi se u prvi mah čini malen, taman mi je. 

U 11:30 idemo u Dongwe u Ocean view albatros hotel. Cesta do tamo puna je ležećih policajaca koje su sami mještani postavili gdje su htjeli i kako su htjeli jer im je bilo dosta da njihovi ljudi stradavaju na cesti zbog prebrze vožnje. To u osnovi znači ako netko hoće da mu ne jure ispred kuće, on zamješa koju mješalicu betona i to istovari na cestu! Nema tu pravilnog kuta ni nagiba, svatko postavi policajca s onim nagibom i visinom koju želi. 

Ovdje imamo besplatne ležaljke, a ja prvo idem prošetati po plaži. Raj broj 3, što reći. U pola 2 idemo na Kae plažu i ovdje imamo ležaljke. Znam da sam dosad o svim plažama pričala u superlativima, ali ovo ovdje je vrh! More je tirkizno i mirno, pijesak toliko fin kao kad uzmeš najfine glatko brašno za dizana tijesta i provučeš ga kroz prste… e sad zamislite da hodate po toj mekoći.  Na ovoj plaži osim nas nema nikoga, zauzimamo ležaljke u hladu, one drvene s debelim madracomšto se kod nas plaćaju masno, svira chill muzika i ovo je totalni zen…

Naručujem i ručak, sve na toj ležaljci i ne gledam u tanjur jer pogled mi je prikovan za more. Oko pola 5 počinju pristizati ljudi i malo mi ih je žao jer nit je more više te boje niti je to totalni zen koji sam ja imala. Ljudi ovdje dolaze zbog zalaska sunca, a još više zbog akrobatske predstave koju izvode mladi, samouki dečki. Stvarno impresivno, jer jedan od njih drži njih 5 ostalih na sebi dok rade različite formacije. Na kraju pozivaju i nas da plešemo s njima, pali se krijes na plaži i atmosfera je stvarno magična. Mi u 7 idemo u naš hotel puni dojmova. Meni je Zanzibar totalno otkriće. Vodič danas odličan, pun anegdota i priča o životu ovdje- od toga da je upoznao poglavicu na dalje. Ma nema bolje, ovo je vrh!

Dan 5

Jutros idemo tek u 10 što mi se baš sviđa. Malo šećem do plaže, oseka je ogromna i more se povuklo sigurno 20 m. Za doručak jutros uzimam zobenu kašu s ananasom i maslacem od kikirikija. Poslije doručka idemo prvo u Jambiani selo. Ulice su uske i na jednom skretanju netko je baš lijepo parkirao, ali to ne brine našeg vozača. Čak je i vodič tražio da otvori vrata busa, da on to provjeri, na što se naš vozač široko nasmijao, odmahnuo rukom i prošao na milimetar od ogromnog kamena! Vodič nam kaže da je vozač položio vozački prije 3 tjedna i svi se na to odvalimo smijati! 

U selu 90 posto kuća nema struju. Selo je siromašno, kuće su male, sve je puno smeća. Kad lokalnom stanovništvu netko kaže da mi radimo puno svih 11 mjeseci, a onda putujemo, njima nije jasno jer misle da mi uopće ne radimo i da stalno samo putujemo. Onda mi je jasno zašto oni misle da bi mi novce trebali dati njima. Radnici što rade u hotelu npr. vrtlari rade max sat vremena dnevno. Onaj naš izraz radim ko crnac očito nema veze s mozgom, ali zato oni imaju drugi - radiš kobijelac, za one koji rade više od sat vremena. 

Idemo do vrta algi koje se uzgajaju u plitkom moru. Alge se koriste za jelo u Aziji, kod nas u kozmetičke svrhe. Nekad se od njih moglo zaraditi oko 100 dolara mjesečno, sad je more toplije i zarada je samo 30-40 dolara jer je algi manje. 

Zatim idemo u školu, odmah nas opkoljavaju manja djeca, oko 2-3 godine i opet se dijele slatkiši. Djeca su toliko otvorena i neposredna, dižu ruke da ih se uzme i grle se s nama. Ovdje je obavezno samo 5 razreda osnovne škole, a tko želi nastaviti još 2 osnovne ili nedaj bože još 4 srednje, mora platiti školarinu od 100 dolara godišnje. Platio bi to čovjek, ali ako to želim napraviti moram biti ovdje i otići direktno u školu i uplatiti novce- dati ih nekom na ruke ili poslati, ne funkcionira. Djeca nas oduševljeno dočekuju i pjevaju,sretništo mogu pokazati što su nam pripremili( u kojoj našoj školi bi to doživjeli??),  što zbog činjenice da Globetracker sponzorira ovu školu, što zbog toga što je grupa donijela slatkiše i školski pribor. U razredu je preko 50 učenika, a curice i dečki sjede odvojeno. Zatim idemo u srednju školu- razredi su duplo manji, pola ih očito ne nastavlja školovanje. Imaju svaki dan 8 sati, sat traje 40 minuta, iza 4. sata je pauza. 

Hrana za jelo kuha se u dvorištu- dosta je tu povrća u loncu i meni to djeluje jako primamljivo da ne kažem da je i zdravo. Vode nas u kabinet za kemiju, biologiju i fiziku- ima dosta kemikalija i suđa, ali mikroskopi puni prašine jer je očito da ih nitko ne upotrebljava godinama. Idemo u ravnateljev ured, tu je raspored rada nastavnika koji u danu imaju 3 do 4 sata. Za kraj knjižnica, otvaram udžbenik matematike, jedino ne znam koji razred, ima razlomke. To bi bio nivo našeg 3. Ili 4. razreda osnovne. Na kraju dajemo donacije za školu, tko želi. 

Vozimo se zatim do najpoznatije stvari na cijelom Zanzibaru- The Rock. To je stijena na kojoj je prije bila ribarska koliba, a sad je eksluzivan restoran koji se mora tjedan do dva ranije rezervirati. Sok u njemu košta 8 dolara, kolač 9, jela od 30 dolara na više. Stijenu je zakupio jedan Talijan prije 10ak godina i napravio posao stoljeća jer najam plaća 100 dolara mjesečno, a ugovor su potpisali na 100 godina!

Mi idemo u kafić nasuprot The Rocka, pogled je fatastičan i ovdje je piće duplo jeftinije- sok 4 dolara, cola 1.5 dolar, kava 3.5 dolara, ali isto treba rezervirati prije. Kafić se zove Upendo što na svahiliju znači ljubav. Nakon soka ovdje, šećemo plažom i naslikavamo se, stijena je lijepa, ali nije me ostavila na wow. Možda zato što je oblačno ili zato što sam vidjela već puno ljepote ovdje. 

Na kraju stajemo na kolače, ali dok ja dođem na red nema više cheesecake s pashionfruit pa odustajem. Bit će valjda negdje drugdje. 

Vraćamo se u hotel u 3, vrijeme je za ručak. Uzimam burgerkoji je 5 dolara, ali odličan! Jutros sam u sobi ostavila napojnicu za sobaricu i vidim da ju nije pipnula, očito trebam napisati da je to za nju. 

Taman je ostalo vremena za plažu jer se razvedrilo, ali nažalost ogromni su valovi. Teško je povjerovati da je jutros bila oseka i more je bilo 40 metara dalje, a sad je sve do obale i poplavljeno. Ovdje su plime i oseke stvarno velike. Ništa zato, chilam uz bazen, treba i njega isprobati, muzike ja odlična- mora se priznati da je na svim mjestima gdje smo dosad bili muzika prava kulisa za sve što gledam i upijam.

Dan 6

Jutros oko 8 pada pljusak, ali istovremeno i sije sunce. Iako u kolovozu ovdje ne bi trebalo biti oblačno i kišovito, klima se i ovdje promijenila. Danas je polazak u pola 10 i vozimo se otvorenim busom kojim se vozi i lokalno stanovništvo, što mi je isto doživljaj. Prvo idemo na pješčani sprud usred oceana. Samo je naša grupa ovdje. Vodič kaže da stvari možemo ostaviti u čamcu, on će ih paziti, ali ja ruksak uzimam sa sobom. Nalazim dio koji je suh i stavljam ruksak i ručnik. Slijedi naslikavanje. S jedne strane spruda, prema kopnu , je duboko, i tu se može plivati. S druge strane, prema oceanu, je skroz plitko. Oblačno je, ali i povremeno izlazi sunce. Nakon sat vremena idemo dalje- moj ruksak i ručnik su mokri jer je očito pijesak ipak vlažan što nisam na prvu shvatila. Vozimo se u lagunu sa zvjezdama. Jako su velike i može ih se uzeti u ruku za fotkanje, ali ih nakon 1-2 minute treba vratiti u more da ne uginu. Skačem iz čamca u more, dubine je do pasa i vadim jednu pa drugu. Totalno su neobične, imaju po sebi pjege različitih boja. Osjetim im nožice kako me škakljaju po ruci. 

Vraćamo se na obalu, a naš sprud sad je potpuno potopljen zbog plime. U hotelu smo već u pola 1, tko želi može busom u shoping village. Ja ostajem u hotelu jer mi se jede kolač, sinoć sam u šetnji selom snimila gdje ih ima. Cheesecake s passionfruitom je predobar! Košta 2 dolara, a kupujem i sušenu govedinu da kod kuće isprobamo. U prvi mah sam mislila da su to alge jer mi je tako izgledalo. Hoću li preživjeti kolač? To ćemo tek vidjeti. U selu na dosta mjesta prodaju pileće ražnjiće, pretpostavljam za sitnu lovu. S obzirom na to da oni uglavnom nemaju frižidera, nekako se ne usudim. Bolji restorani, kao ovaj gdje sam jela kolač, ih imaju, ali hrana u njima košta kao i u našem hotelu pa čemu onda riskirati. 

Ostatak popodneva sam na plaži, puše vjetar, ali je ugodno. Kod bazena je prevruće. Oko 3 popodne valovi opet postaju ogromni pa se premještam kod bazena. 

Za večeru jedem tijesto sa sirom, dobro je, samo porcija je dosta lagana. Večeras bih trebala na pool party, nadajmo se da ću ostati budna jer se polazi tek u 23h. Jutros sam popila kavu koju nikad ne pijem, jer onda 2 dana ne spavam. Nadajmo se da će biti neke koristi.

Dan 7

Glavna vijest danas je da sam preživjela kolač od jučer! I naravno da ću danas opet ići. 

Sinoć u 23 skupljamo se kod recepcije i idemo na Jumbo party na plaži. Naš vodič Gari kaže nam- ekipa, idemo preko plaže! Koje plaže, majke ti? U 4 popodne plaže nije bilo. Znači naš hotel je 2 m podignut od mora i pijeska, onda još metar ograde, a jučer u 4 valovi su toliko derali da su sve to nadvisili i još zalili prvi red ležaljki. Ništa, silazimo mi dolje, kad ono stvarno plaža, more se povuklo bar 50 m i negdje u daljini huči. Fascinantno je vidjeti toliku plimu i oseku u svega par sati. 

Mi hodamo bijelim pijeskom, a samo nam puni mjesec osvjetljava put. Ulaz na party je 4 dolara, što pretpostavljam plaćaju samo turisti, jer domaćih je isto dosta, a sumnjam da si oni to mogu priuštiti. Muzika je na momente odlična, na momente čudna, ali ostajemo do 1. Dovoljno je da slučajno pogledaš u smjeru nekog domaćeg dečka i on ti odmah priđe. Nisu doduše naporni i ukoliko ih ignoriraš, brzo se i odmaknu. Nama prilazi jedan mladi dečko obučen u crvenu masaihaljinu i mene prođe takva tuga da ne mogu to opisati- mali je star otprilike kao i moj sin i ideja da je to nečije dijete, koje se trudi vjerojatno zaraditi ovako, mi je pretužna. A možda i nije tako, možda sam samo puna predrasuda. 

Nakon što sam zaspala u 2, buđenje je u 7 jer idemo na krstarenje. Prvo nas čeka vožnja sat vremena autom( a ne busom s cijelom grupom kao ovih 4 dana) jer danas idemo samo moja cimerica i ja na turu. Naša grupa stigla je ovdje 2 dana prije, kad smo mi kupovale avionske karte, više ih nije bilo za taj termin. Vlasnik agencije nam je omogućio da odemo i na te izlete koje su oni već bili dok mi nismo stigli. Zatim se ukrcavamo na drveni jedrenjak, oseka je i hodamo po plićaku do njega. Vozimo se prvo pomoću motora oko sat vremena i stižemo na pješčani sprud. Ovdje nalazim velike crvene zvjezdače, naslikavam sve i svašta, a za to vrijeme nam posada jedrenjaka reže više vrsta hladnog voća koje baš paše na ovom suncu. Prilazi nam i kapetan/ vodič jedrenjaka Rashid i priča o svom životu. Kaže da zarađuje oko 200 dolara, uz ovaj posao ima i 2 kuće u Stonetownu, ali htio bi otići u Europu. Ja ga uvjeravam da mu je ovdje bolje nego kod nas- em mi radimo ovdje puno, em bi se zaledio po zimi, jer oni ovdje sad navečer nose jakne, a 24 stupnja su. Rashid se ne da, a kužim ja što bi on- otišao u Europu, oženio se dobro tamo i ne radio ništa! S obzirom na to da nema nikakve škole, sumnjam da bi mogao raditi išta osim fizikalije koja nije plaćena, ali kako to njemu reći i objasniti? On je engleski naučio u 5 mjeseci s turistima, govori i nešto talijanskog, dovoljno da se sporazumi. 

Ukrcavamo se opet na brod i idemo na koraljni greben roniti. Zaustavljamo se u moru, skačemo s broda, maske i peraje dobili smo od njih. Prvo posada baca hranu i oko broda se okuplja puno ribica, ali samo dvije vrste. Ja se onda udaljim do koraljnog grebena i ima  mrtvih koralja, ali i dosta živih- žutih, rozih, u obliku tanjuruća… I onda kreće tropska raskoš, ribice svih boja i oblika! Crna s plavom trbušnom perajom, riba Dora iz crtića, onda crna s bijelim prugama, pa blijedožuta sa smeđim prugama, jedna s tirkiznom crtom kod škrga, jedna s fluoresecentnim bojama po sebi… Ma čudo jedno. Ne znam naravno kako se zovu, ne mogu ih sve ni opisati. Jedna mi je posebno privukla pažnju, ima nos i kljun izdužen kao mravojed, poslije nalazim na internetu da je to trumpetfish( riba truba). Ima i velikih crnih ježinaca s bodljama od bar 10-15 cm i to u grupama po 5-6. Nemam s čime  ovu ljepotu snimiti da vam pokažem, ali oblici i boje ostaju sa mnom zauvijek. Dalje idemo brodom do malog otoka s pješčanom plažom i tu u plićaku primjetim iz neke sitne rupe pućkaju neki mjehurići. Za ručak jedemo kozice i nekog većeg raka, ribu, hobotnicu i lignje s rižom, curryjem( umak od povrća) i krumpirom, a svira i tradicionalna muzika. Tu su mi cure iz naše grupe rekli da je dobar shoping pa idem po štandovima. Dok mi je u selu gdje je hotel, cura rekla da je pareo/marama 7 dolara i bez mogućnosti cjenkanja, ovdje dobivam za 5. Sve je ovdje jeftinije nego kod nas pa kupujem neke poklone za djecu. Idemo do unutrašnjosti otočića vidjeti stari baobab, od 8 živućih vrsta, 6 ih je na Madagaskaru, jedna ovdje i još jedna u Indiji. U prijevodu baobab znači naopako drvo i stvarno je čudno jer izgleda kao da mu je gore korijenje, a ne grane. 

Ukrcavamo se opet na brod i idemo do plave lagune i mangrova. Ovdje je bočata voda, stijene su neobičnih oblika i na njima raste bujna vegetacija. Tu se i kupamo i zatim u 3 krećemo natrag. Dignuo se vjetar, čitaj i valovi, i vrijeme je za razvijanje jedra. Jedrimo, meni je ovo prvi put u jedrenjaku, brodić se naginje i veselo skače po valovima koji nas povremeno i špricaju. Vidim da sad moram spremiti mobitel i prestati gledati okolo jer mi se komeša u želucu, dobro sam izabrala mjesto odotraga i u sredini. Do kraja puta, nekih sat i pol, gledam samo ravno i dobro je. Barba Rashid započinje i pjesmu, pjevamo i plješćemo svi i baš se zabavljamo, a grupa je internacionalna- Španjolka, Ekvadorac, Francuzi, Talijani, Englezi… a ja ih sve razumijem. 

Po povratku u luku, plima je i veliki valovi koji se razbijaju o stijene i tu sad treba pristati, a i izaći da se ne ozlijediš! 

Naš vozač već nas čeka, vozim se u hotel puna dojmova. Teško je to sve s vama i podijeliti jer uz cestu dok se vozimo je toliko toga- gleda se tv, djeca se igraju i veselo mašu, skoro svi viču Jambo( Zdravo), muškraci i žene sjede ili šeću, a svi u šarenim haljinama… Meni je Zanzibar takvo otkriće, toliko bujne vegetacije i šarenilo boja, odjeće, ljudi i veselja… 

Još je vrijeme za otići u selo na kolač, domaći gledaju tv grupno, jer ga doma nemaju, a vidi se da je subota jer je u selu daleko više ljudi i atmosfera je vrlo živa. Peče se roštilj, prešetavaju se žene i djeca, mladi dečki… Uhvatio nas je i mrak i uz cestu je teško hodati jer nema rasvjete, a auti jure.Dok čekam  da vidimo hoće li i večeras biti kakvog partija, sjedim na terasi i slušam cvrkut ptica. Ovaj hotel je totalni zen, daleko od ceste i buke, stalno čujemo more i brojne ptičice kakvih kod nas nema.

 

Dan 8

Danas opet malo laganiji dan jer sam tako izabrala. Postojala je opcija da odem na Kendwu, ali sat i pol vožnje u jednom smjeru mi se ne da. Zato radije ostajem do 10 u hotelu, a onda ću do Jozani prašume. Ljupče, vlasnik agencije, je stvarno simpa i izuzetno se trudi oko nas i svih ostalih, na slobodne dane kad nema tura, svakome organizira što želi. Puno to znači kad imaš ovdje osobu koja govori tvoj jezik i ispunjava ti sve želje, a i ostali vodiči su odlični- Gari, Dimitri i Ivana. Svaki put kad idemo na turu, u busu nam pričaju svoje zgode ovdje, umiremo svi od smijeha, a i grupa je odlična- sve mladi i zabavni ljudi. Bolju agenciju nisam mogla izabrati. Još je jedna stvar bitna- Ljupče zna kakva je situacija što se tiče plime i oseke po otoku, tako nam je sugerirao da danas ne idem na Kae beach, jer će biti oseka, ali da možemo na Dongwe, jer će biti mirno, a i u koje vrijeme će kod nas biti mirno i dobro za kupanje. Ne znam vode li i domaći vodiči i agencije o tome računa, a ako idete sami teško ovo možete znati. 

Nakon doručka šećem u 9 po plaži, oseka je i more se povuklo nekih 30 m , taman da stvori lijepu šetnju uz more. Lokalne zene sakupljaju alge i školjke, djeca trče po plaži i igraju nogomet. U 10 idemo u Jozani nacionalni park. To smo moja cimerica i ja uzele van aranžmana. Ljupče, vodič, nam je osigurao prijevoz, a plaćamo 25000 šilinga(11 dolara) na ulazu. Onda se vozimo do recepcije i tamo dajemo račun jednom čovjeku, on upisuje u bilježnicu pa u blok, iz njega izdrapi papir koji daje drugom čovjeku koji opet piše u drugu teku pa opet u blok, izdrapi i da nama i negdje se u tom prepisivanju izgubilo 5000 jer sad piše 20000😂. 

Vodič nas vodi u šumu, onda skrećemo s utabanog puta u gustiš, ja sam naravno u vrućim hlačicama i japankama. I ugledamo majmune, puno njih. Ostajemo tu sigurno pola sata, majmuni jedu, druže se, skaču po granama, skaču i na put kraj nas… tu je i jedna mama s malim, ne da nikome od ostalih majmuna da joj priđu blizu, odmah se kostriješi, ali nas se ne boji. Ovdje žive sivi majmuni i crveni kolobus majmuni, kojih ima samo ovdje na Zanzibaru. Mogu dugo bez vode, jedu kokos, ne zrelo voce, jedu puno biljaka , od nekih imaju probleme s probavom, ali znaju koju biljku onda pojesti da povrate i očiste se. 20 g zive i u grupi je uvijek jedan alfa muzjak, grupe su do 40 max. 

Vodič nam pokazuje razne biljke i opisuje za što se koriste- od izazivanja trudova, problema sa zuči, trovanjima, desnima, bubrezima… Pitam ga idu li oni uopće doktoru? Ponekad, da im doktor kaže što im je, onda prvo probaju tradicionalnu medicinu, tek ako to ne pomogne onda uzimaju i lijekove. Vraćamo se prema autu i sad se vozimo na drugu stranu, preko ceste, da vidimo mangrove. 100 vrsta biljaka tu živi, Brazil ih ima 14, Indija najviše 40, USA 12, Zanzibar 10. Također i 2500 vrsta rakova tu zivi i 300 vrsta riba. Mangrove ciste vodu, koraljima to treba jer su filtratori vode, a i nutrijenti iz mangrova s plimom idu u more za koralje. Korijenje mangrova sprecava tsunamije i osipanje tla. 

Nekad se namještaj, prozori i vrata radilo od drveća od mangrova i 80 posto kuca ovdje to ima. Danas se vise ne smije sjeći, a kazne su 1 milijun silinga. Zanzibar je atol i mangrovega cuvaju, inace bi nestao. 

Na kraju nas opet kupi naš vozač i vraćamo se u hotel, ali vozač u jednom trenu staje na jednom od štandova uz cestu. Vraća se u auto- kupio nam je pečeni kukuruz! Kao da mi je pročitao misli, jer sam vidjela uz cestu kukuruz i poželjela probati! Kako lijepa gesta. Na kraju mu dajemo napojnicu, vjerojatno je to i očekivao, ali meni su ovakvi trenuci neprocjenjivi. 

Na našoj smo plaži u 1. Ljupče, vlasnik agencije, nam je rekao da ćemo se u 3 moći kupati i da će valovi početi oko pola 5. Zato mi sad idemo šetati plažom, oseka je ogromna,barem 100 m. U plićaku sjede žene, skupljaju alge i vežu ih u vrtovima špagom, tako kad dođe plima da ih ne odnese. U tom plitkom moru, 10-20 cm dubine, kupaju se djeca, jer je toplo kao u toplicama. Muškarci imaju granu palme, čini mi se, dvojica ju drže tako da se savine u obliku slova C i nešto love u plićaku. Neki se po pijesku voze biciklom, neki motorom, brodovi su nasukani. Zanimljivo je sve to promatrati kako se život odvija preda mnom. U jednom trenu na plažu istrči stado krava, ljudi moji , gdje još ovog ima! Hodaju one , ja ih pokušavam stići, ali prebrze su, valjda zato što imaju duplo više nogu od mene. Nakon 5 minuta staju ko ukopane. Nakon 2 minute pojavljuje se neki dečko obučen ko masai, staje kraj njih, ne znam jesu li njegove, ali kako su one znale gdje točno trebaju stati?

U 14:20 se žene i djeca povlače iz plićaka i ja primjećujem plimu- ovdje to ide tako brzo da se i vidi. Žurim se i ja natrag u hotel da me ne uhvati plima jer se neću moći vratiti- uz obalu su uglavnom hoteli koji ne puštaju nikoga osim svojih gostiju. I točno kako nam je rečeno, u 3 je kupanje, u pola 5 kreću valovi, u pola 6 su već toliko ogromni da prebacuju na našu plažu nekih 10 m, iako smo mi podignuti 2 m. 

Za večeru jedem pizzu, još to nisam probala, na tijestu je rastopljen sir umjesto pasirane rajčice, a rajčica narezana u kolutovima po njemu, ali je fino. 

Večeras se treba spremiti jer sutra ujutro idemo na turu i direktno na aerodrom. 

U restoranu spektakl- prvo nastup plesača, jazz dance, Jackson, onda ulazi pleme Masai i plešu tradicionalni ples dobrodošlice.

Dan 9

Jutros u pola 7 već je plima i veliki valovi, to je ovdje tako nepredvidivo. Nisam uzela pijesak, jučer je bio mokar, iako mi je najbolji pijesak bio na Kae beach. Dobro sam spavala usprkos činjenici da nam je sinoć gušter ušao u sobu, viđali smo ih u dvorištu hotela. 

Jutros već u pola 9 izlazimo s koferima iz sobe i s grupom idemo prema Stonetownu. U autobusu nam Ljupče prepričava svoje anegdote i umiremo svi od smjeha. Saznala sam da nisu svi dečki koji se šeću po plaži Masai, bez obzira na robu, ima ih koji su domaći ovdje, ali se obuku tako i trude zaraditi. Masai su originalno s kopna, iako su kršćani, ne prakticiraju vjeru. Na kopnu u Tanzaniji je 40% muslimana i 40% kršćana, oni žive skupa bez ikakvih problema. Zanzibar je bogom dana zemlja sa savršenom klimom za poljoprivredu i uzgoj voća i povrća, samo što nitko ne želi raditi pa radije sve dovoze s kopna. Iako Zanzibar ima samo 720000 stanovnika, dojam je da ih je puno više jer gdje god pogledate ima puno ljudi. To se osobito vidi u Stonetownu, ali nije neobično, jer Zanzibarci su svi na ulici. Zanzibar je ušao u Guiniss zbog najkraćeg rata u povijesti koji je trajao 38 minuta- toliko im je trebalo da se predaju Englezima koji su ovdje dovukli mornaricu i čitavu vojsku. 

Naš vodič po Stonetownu vodi nas prvo na riblju tržnicu koju prolazimo dosta brzo, zatim po centru, koji se sastoji od uskih , krivudavih uličica. Mame me trgovine, ali ako samo malo zastanem, grupa će otići i izgubit ću se. Posjećujemo i Muzej robova koji prikazuje mučnu povijest ovih ljudi. 

Dolazimo i do kuće u kojoj je živio Freddy Mercury, otkupio ju je jedan hotel i tu ima apartmane. Ovdje kad pitate ljude, nemaju pojma tko je on, njima je Bob Marley zakon. Kraj te kuće otvoren je Freddijev muzej, ali u njemu nema ništa njegovo- fotke s googla, sviraju njegove pjesme i to je to. 

Zatim idemo na brodić kojim se vozimo na Prison island, originalno napravljen da bude zatvor, ali nikad nije služio toj svrsi. Sejšeli su Zanzibarcima poklonili divovske kornjače kojima je ovdje bilo dobro pa su se namnožile i to je ovdje glavna atrakcija. Dobivamo listove zelja da ih nahranimo. Stvarno ih ima puno i lijeno leže posvuda, kad ih mahneš tim kupusom, onda polako dižu glavu i trgnu se iz drijemeža. A što mogu jesti, nikad dosta! 

Tu vidim i malo stvorenje, nalik na lane, samo manje, koje se zove digu digu, kojeg nema nigdje drugdje, ali ono što me oduševi su paunovi pozeri. Ima ih nekoliko i svako malo šire rep i vrte se u krug. 

Vraćamo se s otoka, naš vozač brodića prvo kreće prema pješčanom sprudu Nakupenda, ali naš vodič to shvati i ponavlja mu po peti put da ne idemo tamo. To se najčešće ide skupa, ali nas par iz grupe ne idemo jer je baš oblačno i nema smisla ići, a i bili smo već na dva spruda dosada. Vozač uporno pokušava jer je to skuplji izlet, mene samu bi lako preveslao. 

Sad je vrijeme za shoping. Iako nisam mislila, popuštam pred svim tim trgovinicama i kupujem hrpu poklona koji mi vjerojatno ne trebaju. Zatim vozač iz hotela dolazi autom s našim koferima i vozi nas u hotel kraj aerodroma , gdje ćemo provesti dva sata da se otuširamo i presvučemo za naš let kući. Ulazimo u sobu, ručnika nema, gazda veli da se još suše😂. Ništa, uzimam ručnik za plažu, poslužit će. Dok se vozimo prema aerodromu preko rubnih dijelova grada, dojam je da je puno veći, kao da se radi o višemilijunskom gradu, jer je toliko ljudi na ulicama da odaje taj dojam. 

Na ulasku na aerodrom prvo kontrola karte, zatim covidpotvrde( ne znam čemu jer napuštam zemlju), skener( srećom ne kažu ništa za školjke koje sam uzela s plaže), onda checkin, pa popuni izlazni obrazac, zatim kod policajca na pregled putovnice i za kraj kod službenika koji provjerava imam li u putovnici izlazni štambilj! 

Meni je Zanzibar takvo otkriće. Nije to samo instagramdestinacija gdje se rade super fotke, puno se toga ovdje može vidjeti, doživjeti i okusiti. Velik je to i raznolik otok, ima velik broj plaža, koje su meni ovdje bolje od svih tropa u kojima sam bila- Maldiva, Kube, Meksika i Tajlanda. Osim plaže ovdje možete uživati i u šarenilu boja lokalnih ljudi i njihove odjeće- kad god smo se vozili, meni je pogled bio usmjeren sastrane jer se tu toliko toga odvijalo, doslovce život pred mojim očima. Od djece koja se igraju auto gumama, žena koje prodaju voće, puno ljudi i hoda ovdje jer nema toliko auta. Ovo je takav neotkriven dragulj, najviše zbog toga što se sami Zanzibarci ne trude previše oko promocije. Turistički bum doživjeli su sad za vrijeme covida, jer su oni jedini bili otvoreni dosta dugo i mislim da je sad vrijeme za posjetu dok još nije sve komercijalizirano. Definitivno otok na koji bi se vratila ako ću imati prilike!