Japan

U Japan smo stigli smo jedno veče krajem ožujka, nadajući se da ćemo uloviti trešnje u cvatu. Već je bilo 23 sata kad smo stigli do centra Tokya, tražeći naš airbnb apartman. Netko mi je rekao da je airbnb nelegalan ovdje, ali budući smo našli jeftin smještaj za nas četvero, otprilike 3 puta jeftiniji nego hotel, u centru, blizu metroa, odlučili smo pokušati. Dali smo sve od sebe da nađemo naš apartman, ali nekako su nam sve ulice izgledale jednako. Nakon 20 minuta hodanja u krug, shvatili smo da nećemo naći naš smještaj sami. Srećom po nas, naišao je jedan mladi par i zamolili smo ih za pomoć na engleskom. Iako oni nisu govorili engleski, shvatili su što želimo pa je mladić ukucao adresu koju sam mu pokazala u svoj mobitel. Dečko se nasmijao, mahnuo nam rukom da ga slijedimo i za 5 minuta bili smo kod naše zgrade! Apartman je bio minijaturan. Dva dupla futona na podu, bez mjesta između, najmanja kupaonica ikad, sudoper i mikrovalna. Domaćin nam je ostavio prijenosni wi-fi što nam je bilo vrlo korisno na ulicama Tokya. Samo bismo unijeli mjesto na koje idemo u google i saznali bi kojim vlakom ili metroom treba ići do tamo. Jednom kad znate te informacije, snalaženje u javnom prometu je jednostavno, ali da biste došli do njih, treba vam wi-fi, jer ovdje nitko ne govori engleski i neće vas moći uputiti. Ne govore ni riječ engleskog! Tokyo je ogroman i moderan grad. Prvog dana išli smo u tradicionalni dio Asakusu, tu je hram Sendaji. Gužva je bila ogromna. Zaustavili smo se mjestu gdje se može zaželiti želja i onda vidjeti da li će se ispuniti. Moj muž poželio si je kupiti motor. Bacio je neke štapiće, izvukao jedan, očitao broj s njega i pronašao papirić s tim brojem. I želja će mu biti ispunjena! Koja sreća za njega, za našu budžet baš i ne.

Zatim smo išli do Tokyo Sky Tree tornja, gužva je ovdje bila velika , usprkos tome što smo karte kupili online. Toranj je 634 m visok, a ljudi mogu do 451 m visine. Zbog izmaglice, vidjeli smo samo Tokyo, iako kažu da se ponekad može vidjeti i planina Fuji. Navečer smo išli na slavno Shibuya raskršće. Najveće na svijetu, ljudi idu u pet različitih smjerova. Trg na kojem se nalazi podsjeća me na Times square u New Yorku. Toliko neonskih reklama, svjetla i oglasa. Tu se nalazi i kipić vjernog psa Hachika. I mnogi karaoke barovi, ali nas je prvi dan malo uhvatila vremenska razlika, koja ovdje iznosi +8 sati pa smo noćni izlazak preskočili. Slijedeći dan započeli smo na Tsukiji ribljoj tržnici. Čega sve ovdje nema. Voljela bih da mi je netko mogao objasniti što je to sve. Toliko različite hrane, osušenih morskih proizvoda, začina, tjestenine...I opet nitko ovdje ni s osnovnim znanjem engleskog. Lost in translation! Budući je bilo vrlo skupo jesti ovdje, odlučujemo napraviti piknik na travi u parku, kao i velik broj ljudi. Otišli smo u 7/11 trgovinu, ona ima dobar izbor hrane, čak i kuhanu hranu i odnijeli smo je u Ueno park. Trešnje još nisu počele cvasti, ali nema veze. Bilo nam je lijepo ležati na travi i promatrati ljude. A i oni su promatrali nas! Zamislite mog muža od 193 cm koji je pravi div za njih tamo i moju kćer s dugom plavom kosom! Slijedeća stvar koja nas je iznenadila je točnost svega. Vlakovi i metro voze točno, a čak je i mjesto gdje vlak staje precizno u centimetar! Kad smo prvi puta došli na stanicu, pitali smo se čemu služe nacrtane stope na peronu. Prvi put smo se naravno nagurali na vrata, onako balkanski, kako to radimo doma. Drugi put smo ipak stali smo sa strane i gledali. Na prometnijim stanicama, ljudi bi stali u red po dvoje na tom mjestu gdje su stope, i čekali. Nitko se nije pokušavao gurati ili ići preko reda. Prvo bi izašli ljudi iz vlaka, a zatim bi ovi u redu uredno ušli. Kako njima mora biti teško kad dođu k nama! Posjetili smo i zgradu Tokyo Government building gdje se može besplatno na vidikovac i gledati moderni dio, Shinjuku. Htjeli smo vidjeti noćnu vizuru grada i meni ima nešto magično u tim noćnim svjetlima i neboderima.

Na kraju smo posjetili Odaibu, do tamo smo išli futurističkim vlakom bez vozača, naravno da smo sjeli u prvi vagon gdje nas je samo staklo dijelilo od pruge. Odaiba je dio za sve opsjednute kompjuterskim igricama i sve koji traže zabavu. Ono što me ovdje iznenadilo je to da smo ovdje uglavnom vidjeli muškarce, biznismene kako izlaze sami, bez žena. Jedan dan smo uzeli izlet na planinu Fuji iz Tokya. Izlet nije bio prejeftin i iako je postojala jako velika šansa de ne vidimo ništa, jer je početak travnja loše vrijeme za ovu planinu, svejedno smo otišli. Vozili smo se kroz japanske krajolike i onda i krenuli u uspon prema planini. Nismo naravno išli do vrha, došli smo do podnožja i u jednom trenutku su se oblaci razišli, a vrh planine se ukazao. I to je bilo to. Ostatak dana su nas odveli u neko selo, gdje je glavna atrakcija bila shoping hrane čime baš nismo bili oduševljeni. Budući su vlakovi ovdje skupi, do Kyota smo odlučili ići noćnim busom jer nije preskup, a tako i uštediš jedno noćenje u hotelu. Kyoto je sasvim drukčiji od Tokya- nema nebodera, puno je starih hramova i zgrada. Sve je sporije ovdje, čak i vožnja gradskim busom! Gubili smo sate da se prebacimo s jednog mjesta na drugo. Kad jednom uđete u bus koji trebate, nema brige da ćete se izgubiti- sve stanice su ispisane na digitalnim displeju pa svakog trenutka znate gdje se nalazite. Ovog puta smjestili smo se u hostelu Piece hostel Sanjo u samom centru. Nikad nisam spavala tako udobno kao ovdje! Imali smo anatomske madrace, a mogli smo si izabrati između nekoliko jastuka koji nam najbolje paše. Budući je to hostel, imali smo zajedničke toalete. E kako su ti tek bili čisti! Kad sam prvi put ušla u toalet ostala sam u šoku! Dočekala me Shiseido kozmetika- sapun, šampon, regenerator čak i krema! Pa gdje sam ja to zalutala?!

Posjetili smo Kraljevsku palaču, za koju morate rezervirati turu dosta unaprijed. Ja sam rezervirala samo mjesec dana prije pa smo išli na japansku turu jer je engleska bila puna, ali bili smo sretni da smo mogli ući unutra i vidjeti sve to, iako smo bili jedini stranci! Još se i sad sjećam kako smo važno stajali i trudili se razumjeti pokoju riječ japanskog, ali naravno da nismo imali pojma o čemu nam pričaju. Kad bi vodič pokazao nešto ili bi se sve glave okrenule negdje, okrenuli bismo se i mi. Ovdje smo se divili tipičnim japanskim vrtovima, a budući je Kyoto južnije od Tokya, trešnjin cvijet je bio u punom cvatu. Jako puno mladih ljudi ovdje šetalo je odjeveno tradicionalno u kimona. Neke smo i zaustavili i zamolili dopuštenje da ih uslikamo. Japanci su nam se učinili kao jako veseli ljudi. Uvijek nasmiješeni, također i vrlo ljubazni, spremni pomoći ,iako ne znaju ni riječ engleskog. U Kyotu smo posjetili dva hrama- zlatni Kinkakuji i srebrni Ginkakuji. Oba su smještena u jako lijepo uređenim vrtovima. Zato u Japanu postoje dvije glavne sezone za posjet- u proljeće kad cvatu trešnje i u jesen kad svo to lišće na drveću mijenja boje. Slijedećeg dana posjetili smo prihvatilište za majmune. Bili su nam smiješni, mogli smo ih i hraniti, ali samo s hranom kupljenom tamo. Išli smo i u poznatu šumu bambusa, ali gužva je opet bila velika. Ne znam može li se uopće ovdje ikada doći da nije gužva. Nije sve puno samo turista, dapače, puno je i domaćih koji obilaze. Jedno veče šetali smo Gionom, dijelom Kyota gdje žive gejše. Imali smo i rezerviran show ovdje, ali smo se opet izgubili. Trudili smo se naći zgradu, ali google nas je stalno vodio na mjesto na kojem nije bilo ničega. Čak smo i zvali to kazalište i ,zamislite, dobili valjda jedinu osobu u Japanu koja govori engleski! Nekako smo ipak uspjeli naći mjesto. Gledali smo tradicionalni ples gejša, ceremoniju čaja i tradicionalno kazalište lutaka. Jedno popodne ostavili smo za kratki posjet Osaki. Uspjeli smo vidjeti dvorac Osaka i popeti se na Umeda sky, zgradu s vidikovcem na 170 m visine. Gornja platforma ovdje je bila skroz otvorena.

Što se tiče hrane uživali smo u ramenu i sushiju. Ramen je vrsta pileće juhe s tankim rezancima, nije ljuta. Osim toga probali smo i riblju tempuru. Jeli smo puno povrća i riže. Kolača gotovo da i nema, barem ne ovakvih kao kod nas. Jeli smo šljive umeboshi i kolačiće od riže. Hranom smo bili oduševljeni. Većina restorana u Kyotu u izlogu imaju model hrane koju možete naručiti. To im je valjda jednostavnije nego prevesti na engleski. Tokyo je bio skuplji pa smo tamo uglavnom jeli u trgovini 7/11. Jednom smo otišli i u restoran. Bilo je to našeg trećeg dana tamo. Već smo imali dovoljno samopouzdanja da znamo kud idemo pa smo naravno izašli na krivoj metro stanici, i to stanici na par katova! Dok smo tražili izlaz, naišli smo na jedan dobar restoran u kojem smo prekratili muku oko toga kud zapravo trebamo ići, da bismo uopće izašli odavde, a onda još i našli naš smještaj. Nakon 9 dana, moram reći da nisam uspjela savladati rad wc školjke! Ona ovdje ima toliko funkcija i gumbića da sam svaki put bila u strahu da nešto krivo ne stisnem i otuširam se cijela! Japanu definitivno morate dati šansu. Njegovim nasmiješenim ljudima, starim tradicijama i povijesti, finoj hrani, prelijepim vrtovima i trešnjama. Samo se potrudite da ponesete pravu karticu jer ne primaju sve, a ni bankomati nisu učestali. Nema bolje riječi za opisati ovu zemlju nego vanzemaljski. Sve je ovdje toliko drukčije nego u drugim zemljama. Ulice su čiste. Javni toaleti su čisti, moguće i čišći nego moj doma! Vlakovi voze tako točno i zaustavljaju se na stanici s centimetarskom preciznošću. A ako ste ljubitelj japanske hrane kao mi, ovo je obavezno mjesto za posjetu.