Maroko

Maroko je jedna od zemalja koju je idealno posjetiti u proljeće. Mi smo tako jedno proljeće sletjeli u Casablancu, a odletjeli iz Marakesha čime smo uštedjeli nešto vremena jer smo napravili kružnu turu. Već po dolasku u hotel u Casablanci shvatila sam da ću se zaljubiti u ovu zemlju! Hotel u kojem smo odsjeli izgledao je kao da je izašao iz priča o sto jednoj noći! A to je bio tek početak jer na doručku drugo jutro dočekalo nas je toliko okusa tradicionalne kuhinje da nismo znali što bi prije probali. Drugi dan ujutro rano idemo taksijem do džamije Hassana II. Još je bila magla kad smo došli i čak i taj prizor otkrio nam je koliko je ovo fascinantna građevina. Uzeli smo turu na engleskom jeziku i ništa me nije moglo pripremiti na ono što ću vidjeti unutra! Unutrašnjost je toliko pažljivo uređena, prisutni su geometrijski uzorci na podu, na tepisima, uklesani u stropu, a čak su i metalni i kristalni lusteri iz Murana pravilnog geometrijskog uzorka! Sve je ovdje ogromno, ali s druge strane i prepuno finih, sitnih detalja. Džamija je druga najveća na svijetu, a posebna je po tome što ima pomičan krov koji se za lijepog vremena otvara. U nju stane 25000 vjernika. Vodič nam kaže da za vjerskih blagdana i bude puna. Minaret je visok čak 210 m i najviši je na na svijetu. Nije ni čudo što je za svu ovu raskoš potrošeno preko bilijun dolara. Izašavši van, magla se razišla, a sunce je okupalo bijelu džamiju koja je postala toliko fotogenična da smo se još i duže zadržali ispred nje nego unutra! Ovaj grad postao je poznat nakon kultnog filma Casablanca. Iako ovdje postoji Rickov cafe, film nije tu sniman nego u hollywodskom studiju. Kafić je otvoren nedavno, kažu da mu unutrašnjost prati onu s filma, ali ja nisam imala želju ići tamo.

Uzimamo auto i dalje idemo do Rabata. Bio je petak i neradni dan pa je dosta toga bilo i zatvoreno. Stara jezgra sastoji se od bijelih kuća, koje sjaje na suncu, poneka vrata ili prozor su obojani u plavo. S pravom ga zovu Bijelim kraljevskim gradom. Šećemo tim ulicama, doima se sve dosta zapušteno i prljavo, ali ima puno šarma. Na jednom mjestu stajemo popiti čaj jer kafić ima terasu s pogledom na more. Čaj od mente, fin, ali sladak do bola. Opuštamo se, lijepo je. Dalje idemo do Mauzoleja posvećenog Muhamedu V i džamije koja se počela graditi u 12. stoljeću. Nikad nije završena, ostao je samo Hassanov stup visok 44 metra. Put nas vodi dalje do Meknesa. Stižemo kasno popodne, auto smo parkirali ispred jednog od ulaza u stari dio grada. Vučemo svoje kofere po prašini, kotačići kofera stružu nam po ušima i nema sumnje- glavna smo atrakcija, što zbog kofera, što zbog činjenice da ovdje turista uopće nema. Nalazimo naš ryad, tradicionalni smještaj u jednoj od privatnih kuća. Malo je reći da smo oduševljeni izgledom sobe! Ryad ima u sredini šuplji prostor, atrij, koji se proteže u vis do svih katova. U sobe se ulazi iz malog balkona koji gleda na taj atrij. Na vrhu atrija je stakleni krov tako da svjetlo ulazi unutra. U predvorju je nekoliko kaveza s papigicama koje veselo čavrljaju. Pitamo vlasnika gdje bismo mogli večerati. Kaže odvest ću vas u jedan restoran. Idemo za njim kroz uske uličice, poput labirinta. Idemo lijevo, pa desno, desno, opet lijevo... I izgubila sam se! Dolazimo do jedne kuće gdje on zvoni, otvara jedna gospođa i uvodi nas u svoju kuću u dnevni boravak. Naš vodič vraća se natrag. Majko mila kako ćemo mi naći put natrag! Žena nam kaže da će nam spremiti tajin. Dok pijuckamo čaj i čekamo jelo, dolazi još jedan par. Do kraja večeri mi smo jedini gosti u ovoj privatnoj kući- restoranu. Tajin stiže i malo je reći da je to nešto najfinije što sam probala! Uz pomoć navigacije, koja je srećom radila, nekako nalazimo put natrag do ryada.

Sljedeći dan rano ujutro idemo u obilazak. Grad još spava. Odlazimo do Mauzoleja Moulay Idrisa i tamo nas sreće jedan čovjek i pita trebamo li vodiča. Za samo 10 eura vodit će nas po gradu 2-3 sata. To je stvarno jeftino i naravno da smo pristali. Nakon mauzoleja i kraljevske palače, vodi nas do stare jezgre gdje obilazimo Medresu, staru islamsku školu. Nakon toga obilazimo nekoliko obrtničkih radnji i gledamo prezentaciju starih obrta koji su kod nas izumrli- izrada metalnih predmeta, tkalačka radionica, vidjeli smo i kako se konci namataju te trgovina začina. Tu naravno kupujemo začin za tajin koji će nas dugo kad se vratimo kući podsjećati na ovo mjesto. Od cijelog Maroka, od svih gradova, nama se Meknes najviše svidio. Najmanje je podređen turizmu, a u njemu još uvijek možete vidjeti tradicionalan način života. Put nas dalje vodi u Fes. I tu smo parkirali kod gradskih vrata i s koferima idemo u centar- medinu, tražiti naš ryad. Ovaj je još i ljepši, a na vrhu ima terasu s pogledom na grad. Prvo ćemo ručati na terasi, naravno tajin, i opet smo oduševljeni jer ovaj je sasvim drukčiji od onog jučer. Odlučili smo da idemo naći čuvenu štavionicu kože. Ulice su i ovdje uske i zavijaju svako malo. Lutamo, u jednom trenu nas počinje pratiti jedan muškarac. Nudi nam svoje usluge, odvest će nas do tankova s bojom. Mi to ne želimo, ali on je toliko uporan i dosadan da ga se ne možemo riješiti i cijelo vrijeme hoda uz nas. Čini mi se da je i pijan. Vraćamo se brzo u suprotnom smjeru, on ipak ostaje, shvatio je valjda da nema od nas koristi. Krećemo ponovo u potragu, iako nam nude usluge vođenja, kad ne odgovaramo, uglavnom nas ostave na miru. A naći to mjesto nije bilo nimalo lako! Prošli smo nekim uličicama u kojima smo bili jedini turisti, a i neki sumnjivi domaći muškarci su se motali tuda. Možda postoji neki lakši put, mi smo se malo i zagubili jer navigacija nije funkcionirala najbolje. I konačno stižemo. Smrad se osjeti grozno, kako je tek ljudima koji tu rade i golim nogama gaze po bazenima. Boje za kožu su prirodne- plava od indiga, žuta od šafrana, zelena od metvice, crvena od maka... Ulazimo u jednu kuću sa čijeg balkona se lijepo vide bazeni. Tu nam nude metvicu da stavimo pod nos. Na izlazu iz kuće moramo proći kroz trgovinu, ali nas nitko ne sili previše na kupovinu. Fes je u srednjem vijeku bio najveći arapski grad. U njemu se nalazi par arapskih arhitektonskih dragulja te najstarije sveučilište na svijetu. Vraćamo se u centar, u glavnu shoping ulicu. Tu ima svašta za kupiti, ali nije baš jeftino. Kupujemo njihovo prženo tijesto s medom za večeru.

Drugi dan ujutro idemo u suprotni dio grada do kraljevske palače i džamije. Iz nekog razloga uopće se nisam osjećala ugodno. Još sam valjda po dojmom onog od jučer. Čeka nas dvodnevni put do Merzouge kroz unutrašnjost. Dva dana vozili smo se kroz različite krajolike- od planina, snijega, do nizina, pustinja i oaza. Vidjeli smo takve formacije stijena od kojih smo ostali bez daha. Boje stijena mijenjaju se od svih nijansi smeđe, crvene i crne. Ceste po tim krajolicima vijugaju i stvaraju nestvarne prizore. Prometa je malo, vozimo polako i promatramo život i ljude u tim malim mjestima kuda prolazimo. U Merzougi stižemo u naš smještaj, u sobi ostavljamo kofere i malo se osvježavamo. Treba zavezati marame na glavu, jer idemo na deve. Dok je deva dolje, sjesti je na nju lako. Onda ide dizanje. Ljudi se iznenade, jer deva prvo digne stražnje noge, pa onda ostaneš baš jako nakoso, treba se držati jer možeš i pasti. Tek kad deva digne i prednje noge, na ravnom si i nema više problematike.

Jahanje na pješčanoj dini u Merzougi je nešto neopisivo. Vjetar lagano puše, nosi pijesak. Berber vodi nekoliko deva za uzicu, a tišina je beskonačna! Mi smo sreli još 2-3 takve karavane od 3-4 putnika kao i mi i to je to. Koja je to nirvana i mir, to se ne može opisati. Stižemo u naš kamp nakon dva sata jahanja, nije najudobnije iskustvo, malo i prepone žuljaju, ali ljepota mjesta sve nadoknađuje. Valjamo se po pijesku. Vodič nam lovi nekoliko skarabeja u pijesku. Sunce zalazi. Meni je ovaj prizor prečaroban, pijesak mijenja boje od smeđe, zlatne, do crvene...Zatim slijedi večera i malo muzike i pjesme koju su za nas pripremili berberi. Idemo spavati, ali se sjetim skarabeja i odlučujem povezati glavu i uši maramom. U šatoru je grozno vruće, a tek je početak travnja. Plašili su nas time da ćemo se smrznuti po noći pa sam mudro legla u robi, da bi se dva sata poslije probudila znojna i poskidala sve pokrivače.

Ujutro nas bude za izlazak sunca. Teško mi je odlučiti što mi je ljepše- izlazak ili zalazak. Nakon povratka na devi do našeg smještaja, tuširamo se i doručkujemo. Vrijeme je da se krene dalje. Vozimo se prvo kroz široku dolinu, zatim stajemo u gorju Dades. Tu je rijeka oblikovala lijepi klanac. Cestom se dalje vozimo do Todre- to je isto klanac, ali cesta vijuga i vodi skroz do vrha. Pogled s vrha fenomenalan! Naš smještaj večeras je privatna kuća, a ispostavlja se da ju drže beberi. Prije večere nam vlasnik priča o njihovoj borbi za svoj jezik i običaje. Nakon romantične večere uz svijeće gledamo tradicionalne plesove.

Slijedećeg jutra vozimo se opet kroz marokanske krajolike. Ova je zemlja toliko lijepa i raznolika. Ljudi u unutrašnjost nam se puno više sviđaju jer su ljubazni i neposredni. Pratimo putokaze i navigaciju, auto trebamo vratiti na aerodromu u Marakešu. Vidjela sam da je van grada pa sam zato izabrala tu lokaciju jer vožnja po Marakešu je nešto što nas ne privlači. Vozimo se i shvaćamo da nas cesta ipak vodi kroz najprometniji dio Marakeša, oko medine! Nema tu traka, cesta je široka, prave se 3,4 ili 5 kolona auta, zaprežnih vozila, motora koji prevoze cijele familije, bicikla. Stalno netko izvire i s lijeve i desne strane. Ljudi izlijeću na cestu. I životinje izlijeću. Oboje imamo širom otvorene oči da ne udarimo nekog. I od svog tog meteža smo se izgubili. Srećom vidimo sa strane policiju pa stajemo kraj njih. Naravno ne znaju engleski. Znaju nešto malo francuskog, moj francuski je isto slab, ali nekako skužim kud treba ići i vozimo se dalje od sve te gužve. Stižemo na aerodrom. Tamo uzimamo taksi koji nas vozi do našeg ryada. On se nalazi u staroj gradskoj jezgri, medini, a tamo auti ne idu. Dovezli smo se do jednih gradskih vrata, ali nemamo pojma kud trebamo ići dalje. Ne zna ni taksist. Nudi nam se jedan čovjek da će nas odvesti, prvo ne želimo, ali onda shvaćamo da nema druge. Ulice kroz koje prolazimo su mračne i uske i nije najugodnije, ali ipak stižemo do ryada. Uz naknadu, naravno. Ryad je lijepo uređen, lokacija mu je blizu glavnog gradskog trga Jema el Fna.

Već je pao mrak pa idemo večerati, a zatim i u šetnju trgom. Koji je to metež i gužva. Petak je navečer, neradni dan. Čega tu sve nema- štandovi s hranom, robom svih vrsta, obućom, sokovima, fakiri, svirači zmijama, zabavljači... Trg je prepunjen ljudima, sve je u izmaglici i dimu koji dolazi iz brojnih vatri koje se lože ovdje, za pripremu jela. Ja se ne osjećam dobro od svog tog meteža. Malo me i strah. Neka me čudna negativna energija obuzima ovdje. Drugi dan obilazimo znamenitosti Marakeša. To je grad neobične ljepote. Građevine su lijepe, ali nam se ljudi nikako ne sviđaju. U jednom trenu pijanac ispred nas staje i mokri uz rub nečije kuće, a tek je 10 ujutro. Popodne idemo u kuću Yves Saint Laurenta, koja je neopisivo lijepa. Vraćamo se taksijem do centra. Pokažemo vozaču natpis kud želimo ići. Uključujemo gps i shvaćamo da nas čovjek vozi dalje od mjesta kud pokazuje navigacija. To se nastavlja. Dvije su mogućnosti- možda nas vozi dužom rutom da više zaradi, iako je cijena vožnje pogođena odmah na početku. Druga opcija je da nas vozi nekud u nepoznato. Mene je strah. Vičemo čovjeku da stane i mi na brzinu izlazimo. On se brani da se malo izgubio, ali ne djeluje mi uvjerljivo. Malo sam uzdrmana, ali veći je problem što smo u sred ničega i pojma nemamo kako ćemo do centra. Vidimo benzinsku stanicu, idemo tamo i nailazi jedan taksist. Pitamo ga može li nas odvesti u centar. Nije u službi, ali povest će nas, vidi na nama da smo malo izgubljeni. Kad čuje da smo iz Hrvatske, oduševi se! Obožava hrvatski rukomet i zna sve naše igrače. Govori i engleski dobro tako da smo se baš napričali s njime i u ovoj vožnji smo uživali.

Za kraj što reći o Maroku? Prelijepa zemlja. Priroda prelijepa i vrlo raznolika. Formacije stijena nevjerojatne. Stari gradovi zanimljivi, arapska arhitektura lijepa. Ljudi u unutrašnjost na nas su ostavili izuzetan dojam. Osjećali smo se dobrodošlo i sigurno. Marakesh je druga priča. Izuzetno je lijep, ali treba biti oprezan. Nosim kući sve te boje i mirise, začine koje sam kupila. Uzeli smo i malo pijeska iz pustinje. Ovo je zemlja u koju bih se rado vratila.