Zovem se Višnja.
Pola svog života provela sam u Petrinji, pola u Sisku pa mi je teško reći jesam li Petrinjka ili Sisčanka. Ja za sebe volim reći da sam kozmopolit- građanin svijeta jer se svugdje osjećam dobro. Čini mi se neki put da živim samo za trenutak da sjednem u avion i poletim nekud, a opet lijepo se vratiti i kući u poznatu okolinu, među prijatelje i obitelj i s novim žarom baciti se na posao i svakodnevne obaveze. Najbolji dio svakog leta je trenutak dok avion ubrzava po pisti.
Zašto putujem? Oduvijek je u meni bila prisutna znatiželja i strast za upoznavanjem novoga. U srednjoj školi dopisivala sam se s klincima diljem svijeta. Tada nije bilo interneta, adrese sam tražila u časopisima za mlade. Pisma su pristizala od svuda, čekala sam ih s nestrpljenjem. Tete u pošti u Petrinji bi se hvatale za glavu kad bih ja došla na šalter jer bih uvijek slala pisma u neku čudnu zemlju, i pokušavala na sve moguće načine spustiti cijenu marke za pismo. Na fakultetu je sve postalo lakše jer je otkriven mail i sve je bilo brže.
Na prvo putovanje van zemlje otišla sam u srednjoj školi na maturalac u Španjolsku. Kad se sad sjetim tog horora od vodiča, jer bila su to tad prva putovanja u inozemstvo, koji nas je upozoravao- Dječice krava u travi s desne strane! Uslijedilo je i putovanje u Italiji i Grčku, preko agencije, zatim Prag i Rim. Na prvo samostalno putovanje suprug i ja otišli smo prije točno 20 godina, u Pariz. Karte za avion koštale su kao suho zlato, sve ostalo nije bilo tako skupo. Danas se to dosta promijenilo jer su avio karte često najjeftinija stavka na putovanju.
Iako sam nekoliko puta putovala agencijski, najčešće putujem samostalno. Više je razloga za to. Takav način putovanja je prije svega avantura jer nikad ne znaš što se može dogoditi i krenuti nepredviđeno. Za takvo putovanje se moraš i pripremiti i proučiti sve. Time zadovoljavam svoju strast za učenjem. Meni je teško pronaći agencijsko putovanje u kojem u tako malo dana mogu vidjeti sve što želim ili općenito vidjeti sve lokacije koje želim. Samostalno putovanje omogućuje mi da ostanem duže tamo gdje mi se sviđa, ili kraće ako mi nešto ne sjedne. Samostalno putovanje je jeftinije od agencijskog, a meni je i to bitna stavka jer sve financiram sama. Na nekim mjestima zbog povijesne važnost mjesta ipak uzmem vodiča npr. u Egiptu. Previše je tu povijesti i priče da bih to mogla sama istražiti, a i u Egiptu sam bila tipični turist kojeg vode i koji sluša i upija sve što mu se priča. Egipat je jednostavno takva destinacija.
Na ostalim mjestima sam sama svoj vodič.
Bila sam na puno kraćih putovanja i maturalnih putovanja sa svojim učenicima jer radim u srednjoj školi. Posao u školi dobro odgovara mom karakteru jer mi isto omogućuje da stalno učim i spoznajem novo, bilo da se radi o nekom digitalnom alatu koji ću naučiti kako koristiti, ili nekom novom projektu s mojim učenicima. Rad s mladima je kreativan i zabavan, s njima nikad nije dosadno, i trudim se i zabaviti na svom radnom mjestu, a za to nema bolje ekipe od srednjoškolaca.
Putujem sa svojom obitelji- nekad idemo svi četvero, nekad samo kćer putuje s nama, u zadnje vrijeme suprug i ja putujemo na kraća putovanja i sami. Sva logistika i organizacija putovanja je na meni- od kupovine avio karata, najma auta, rezervacije smještaja, izrade plana puta, proučavanja destinacija koje želim posjetiti, proučavanja lokaliteta unutar neke zemlje. Nekad sam se za to pripremala pomoću kupljenih vodiča. Prve vodiče naručivala sam a Amazona, jer ih u Hrvatskoj najčešće nije bilo, ili su bili preskupi. Danas je sve lakše- Internet je glavno mjesto nalaženja informacija i organizacije putovanja. Često se služim i pretragom na društvenim mrežama u odabiru lokacija koje ću posjetiti, a inspiraciju za buduća putovanja često dobijem na Instagramu. S ovime treba biti oprezan jer su često tamo slike jako filtrirane, lokacija ne liči na sebe pa se možete jako razočarati kad negdje stvarno dođete. Ja zato sve slike provjerim i na google.
Na putovanjima vodim računa doslovce o svemu, možda je to zato jer sam pomalo i control-freak, možda zato što se suprugu to ne da. On je zadužen za vožnju, iako i tu pomažem jer zajednički uvijek pazimo na cestu- četiri oka bolje vide od dva. Na putovanjima smo se vozili u svakakvim uvjetima. Najkaotičnije je bilo voziti u sred Marakeša, gdje smo sasvim slučajno završili- uzeli smo auto s povratom na aerodromu jer sam mislila da je on van grada. I bio je, samo što smo morali proći kroz centar grada da bismo došli do aerodroma jer druge ceste nije bilo! Još se i sad sjećam tog meteža, svih tih ljudi, svih mogućih vozila, životinja koje su bile u prometu… Tad sam pomislila- ako sam ovo preživjela, onda ću sve moći!
Suprug je puno otvoreniji i komunikativniji na putovanjima pa on ima komunikacijsku ulogu s mještanima, domaćinima smještaja, trgovcima na tržnicama, a ja se onda tu nekako prikrpam. Tako uvijek saznamo puno i neočekivano jer ljudi se nekako lakše otvore strancima koje vide prvi puta u životu. Tako smo u Peruu od naše vodičkinje saznali nevjerojatne stvari i o samim ljudima, ali nam je ona bez problema pričala i o svojoj želji da se uda, jer je u Peruu u dobi od 28 godina smatrana starom curom!
Suprug je i bolji fotograf i na početku je jedino on fotografirao. S godinama sam i ja puno naučila od njega, iako u početku nevoljko, ali sad vidim da su moje fotografije jako evoluirale zahvaljujući njegovim savjetima, koji su nekada pravi davež. Tako sam na prošlogodišnjem putovanju u Zanzibar, kamo sam išla sama, snimila stvarno vrhunske fotografije, a zahvaljujući njima se blog pomalo zahuktao.
Što se tiče samog bloga, rodio se 2020. u sred pandemije, što nije bilo baš najsretnije vrijeme za jednog putnika putopisca. Vjerojatno zato što se tada potrefilo nekoliko stvari- djeca su već bila dovoljno velika da ne moram o njima brinuti previše, a zbog lockdowna i online nastave, imala sam manje posla- vjerojatno sam ja jedini nastavnik koji to mogu reći. Tada su stali svi projekti koje sam radila u školi, nastava se svela samo na Zoom sastanke od kuće, prezentacije i digitalne materijale sam i tako za to imala od prije. Našla sam se u situaciji da imam puno slobodnog vremena i krenula sam s blogom.
Sam blog je dvije godine išao dosta sporo- zapravo je 2021. godina za anale jer nikad nisam manje putovala pa ni blog nije išao najbolje. Nije to samo zbog pandemije, krajem 2020. nam se dogodio potres i to je dosta utjecalo na mene i trebalo mi je neko vrijeme da se saberem i vratim u normalu. Te godine sam i nakon 21 godina rada u srednjoj školi u Petrinji prešla u Gimnaziju Sisak, čime mi je zapravo laknulo, jer sam od početka te godine razmišljala što će biti s mojim radnim mjestom u školi koja ne postoji i u gradu iz kojeg se ljudi masovno iseljavaju. S prelaskom na novo radno mjesto, u novu okolinu, nekako je sve sjelo na svoje mjesto.
Zašto Croatian traveler? Svidjela mi se ta igra riječi. Prijevod može biti i putnik iz Hrvatske- što ja jesam kad putujem vani, ali i putnik po Hrvatskoj- što ja isto tako jesam jer sam proputovala Hrvatsku uzduž i poprijeko. Baš me nedavno jedan pratitelj pitao kako to da ja putujem toliko po vani kad je naše more najljepše. Prednost Hrvatske je što je sve blizu pa po Hrvatskoj uglavnom idemo na vikend putovanja. Kad imam tjedan dana zato idem van. Putujem jako puno, nisam tip putnika koji će otići 4-5 puta godišnje na put u neku stranu zemlju, i to je to. Ja odem na bar još desetak putovanja po Hrvatskoj jer bez njene ljepote isto tako ne mogu.
Budući predajem biologiju, oduševljava me priroda i sve oko nas. To je razlog zašto i na svojim putovanjima često posjećujem prirodne znamenitosti, a često i planinarim. U Hrvatskoj sam obišle sve nacionalne parkove, i to većinu više puta- tu rekord zasada drže Plitvice, na kojima mislim da sam bila barem deset puta, iako točan broj ne znam.
Risnjak isto jako volim. Pogled koji s pruža s vrha na otoke i sjeverni Jadran mi daje neki neobičan osjećaj slobode. To mi se često događa kad sam na planini- taj osjećaj da mi je sve vidljivo i jasno, da imam bolju perspektivu je često oslobađajući- često mi tu sinu neke ideje za nove projekte.
Što se tiče samog pisanja za blog, meni to nekako dođe prirodno- nekad sam pisala po 2-3 rečenice u toku dana, kad mi što padne na pamet. U zadnje vrijeme mi je lakše navečer prije spavanja rezimirati dan i opisati što sam doživjela. Obično taj tekst koji pišem napišem u jednom dahu i to samo nekako izađe iz mene bez previše razmišljanja. Vjerujem da su tu pomogle i sve one lektire koje sam štreberski čitala u školi, a i dan danas sam strastveni čitač- čitam toliko da su u sisačkoj knjižnici mislili da predajem hrvatski jezik, a ne biologiju. Blogom sam se više počela baviti u ljeto 2022. Tad sam aktivnije počela raditi na sadržajima za sam blog i na njegovoj promociji i od tada blog stalno raste.
Na svakom putovanju, kad planiram, obavezno pogledam i gdje se može i planinariti. Na zadnjem putovanju na Siciliji smo isto planinarili. Kad odemo na Jadran u ljeto, a za nas je to uvijek Vis, mi nismo baš obični turisti koji će ležati na plaži. Ako do plaže nema pola sata hoda- to nije to! I tamo smo hodali do nekih udaljenih uvala koje zapravo i nisu plaže.
Budućnost bloga? Teško je reći. Mislim da sam došla do svog maksimuma, što zbog mojih godina, što zbog činjenice da sam dosta kasno krenula. Ljudi su naviknuli pratiti veće i poznatije, iako oni nužno ne moraju davati najpovoljnije savjete. Zato ljudi, ako ćete poslušati mene- vjerujte više manjima, kojima putovanja ne plaća nitko.
Primjedbe
Objavi komentar