Camino Inka drevni je put kojim su quechue (tako sebe oni sami zovu) hodočastili prema hramovima. Nalazi se visoko u Andama jer su Inke vjerovali da su tako bliže bogu. O tom putu ja sam sanjala punih 15 godina i mislila sam da je to nešto strašno teško i da nije za mene. Kako sam bila u krivu! U ovoj objavi opisat ću vam svoja iskustva.
Do 1532. godine Inke su bile vladari Južne Amerike. Glavni grad bio je Cosco (današnji Cusco) što u prijevodu znači pupak ili centar svijeta. Država je bila puna različitih putova, njih oko 40000 km, a ova ruta je mali dio toga. Peruanci svoje pretke zovu narod qechua, Inka znači kralj. Prije njih tu su bile različite civilizacije , qechue su od njih preuzeli mnoga znanja i bez ratovanja ih uklopili u svoju državu.
Na ovaj trek dnevno može ići samo 200 planinara, zato je nužno uplatiti ga nekoliko mjeseci unaprijed. Zatvoren je u veljači radi održavanja, a tada ima i dosta kiše. Najbolje vrijeme za ići je od travnja- listopada. U siječnju i ožujku je isto kišna sezona pa nije preporučljivo ići.
U našoj grupi bilo nas je 15 planinara, imali smo dva vodiča- jedan je uvijek išao na početku grupe, drugi na kraju. Nosači su nosili šatore, opremu za kuhanje, stolice, stolove, sve potrebno da bismo preživjeli 4 dana u planinama. Mi smo u cijenu imali uračunatu i podlogu za spavanje ( tanka spužva od 2 cm) i vreću za spavanje. To smo mogli nositi sami ili platiti nešto sitno dodatno nosača da nam nosi, zajedno s našim ostalim stvarima. Točno je propisano koliko nosači smiju nositi tereta i to će vas agencija unaprijed obavijestiti, tako da znate što ćete morati sami nositi. Prvi dan se sav predani teret vagao.
Prvi dan nije naporan. Kreće se s 2600 m visine, hoda se oko 8 km, stiže se na 3000m. Putem se prolazi kraj drevnih hramova, a ukupno ćete ih na ovom putu proći 7, ne računajući Machu Picchu. Hoda se u dva dijela, prvi do ručka, zatim nakon pauze drugi dio, ukupno oko 5 sati hoda. Već taj prvi dan vidimo da ćemo se gostiti dobro jer je ručak van očekivanja. Za ručak dobivamo namaz od avokada i luka na tortilji, pileći juhu, pohanu pastrvu, krumpir, rižu i nekoliko vrsta povrća. Večera- ražnjić od mesa, paprike i ananasa, juha, riža, krumpir, povrće i čaj od mente. I ostale dane dobivamo raznoliku prehranu- juha, meso, povrće, žitarice, namazi, cerviche… hrana je stvarno bila odlična. Samo smo za taj prvi dan morali ponijeti svoju vodu, kasnije smo svako jutro dobivali vodu koju smo si mogli naliti u svoje boce. Ono što bi jedino moglo biti problem osjetljivijima je toalet- radi se o čučavcu, pun je blata, nije prečist, a nema ni svjetla pa morate nositi svoju lampu na glavi. Drugi problem je spavanje na tankom prostiraču, što isto nije preudobno. Kao jastuk mi je služila jastučnica u koju sam stavila robu. Tako sam imala manje stvari za nositi. Prvu noć nije bilo hladno za spavanje.
Drugi dan za doručak dobivamo puno narezanog voća, musle, kašu od mlijeka i zobenih pahuljica, palačinke s slatkim od breskve i još chapati (kruh) s marmeladom. Čaj od koke neizostavan. Drugi dan hoda se 12 km, penje se na 4215 m, da bi se spustilo na 3600m. Znači ukupno 1615 m visinske razlike. Očekivala sam da će ovo biti puno teže, možda je stvar u tome što smo se dobro pripremili. Samo pred kraj smo malo teže hodali, uspuhali se, radili češće pauze. U grupi smo imali samo jednu curu koja je povraćala, nije se osjećala dobro, ali nismo bili sigurni da li je to od visine ili od pokvarenog želuca. Taj dan smo žvakali i lišće koke koje smo kupili dan prije na mjestu gdje nas je vodič odveo. Ono se žvače zajedno s komadićem aktivnog ugljena, ne smije se gutati, nego se stalno dodaje nova količina lišća i drži se sve u ustima. Na kraju se pljune. Meni su malo utrnule desni od toga u početku, nisam neki bitniji efekt osjetila. Kasnije više nisam uzimala. Po dolasku u kamp, odmaramo, nakon sat vremena mjerim otkucaje srca- samo 66 otkucaja. Inače se na velikim visinama nalazi manje kisika pa tijelo to kompenzira tako da ubrza rad srca. To se osjeti kao lupanje srca, ali mi smo prije ovog treka bili na jezeru Titicaca na 3900m pa smo tamo taj dio odradili. Ukupno je hodanje trajalo oko 5.5 sati. Spavanje na visini od 3600m je zahtjevno jer je hladno. Meni je i uz nekoliko slojeva robe i termo rublje bilo hladno.
Treći dan meni je zapravo bio najnaporniji. Hoda se oko 16 km, ima jako puno stepenica ( ako sam dobro zapamtila 23000) pa ako netko ima problema s time, nije za njega. Travanj je dobro vrijeme za ovu rutu jer u srpnju ovdje zna biti snijega, noći su tada hladnije. Ovdje smo naučili i da svi quechue kad piju vodu prvo malo proliju po tlu da se zahvale majci zemlji. Isto tako nose kamenčiće koje ostavljaju na najvišem vrhu ove rute, za zahvalu. Treći dan se penje s 3600m na 3950m, nakon toga je sve spust do zadnjeg kampa koji je na 2550m. Hodanje traje oko 12 sati. Treći dan meni je bio najbolji jer se na kraju prolazi kroz džunglu i toliko je raznolikog bilja za vidjeti. Zato hodanje i traje toliko jer se stalno zaustavljaš i diviš svemu oko sebe. Dok smo ručali , spustio se vrlo jak pljusak, pa je staza i sve te stepenice bila mokra, zato se ovdje ne ide bez štapova. Treći dan se vidi i najviše hramova na putu, a zadnji je bio posebno impresivan. Kamp u kojem spavamo je zajednički za sve hodače na ruti, tako da smo tek ovdje postali svjesni činjenice da nas ima 200! Nas su ovu noć u kampu vodiči i nosači počastili s tortom!
Četvrti dan je ustajanje u 3:30. Zvuči gore nego što je, ali mene je držao adrenalin jer sam znala da ću vidjeti Machu Picchu. Iako smo već u 4:30 trebali krenuti, spustio se opet jak pljusak pa smo stali u toalet da ne pokisnemo baš do kraja. Kad je najgore prošlo, nakon sat vremena, krenuli smo hodati, iako je sve mokro i pomalo sklisko.
Do vrata sunca, mjesta gdje se prvi puta vidi čuveni Machu Picchu, nam je trebalo oko 2 sata hoda. Nažalost je bila magla i ništa se nije vidjelo, a situacija nije bila ništa bolja ni nakon pola sata pa ipak krećemo dolje. U 10 ulazimo u sam lokalitet Machu Picchu, tura je jednosmjerna za sve posjetitelje, znači kad negdje prođeš, više nema vraćanja. Kako je ovo mjesto ostalo tako dugo skriveno? Inke su bili pametni i Španjolce su namamili u mjesto 20 km od Machu Picchua. Zato je ovaj grad ostao neotkriven sve do 1911. Hiram Bingham originalno je došao u Limu zbog sasvim drugog razloga, s ciljem da sudjeluje na nekoj konferenciji. Tamo su mu ponudili da istražuje iskopine. Došao je u Aguas calientes i kupio lokalno piće čiču (chichu) koju su mu dali u zlatnom vrču. Kad je pitao seljane gdje su to našli i mogu li ga odvesti tamo prvi put je ugledao veličanstven grad. Sve što se čitali i ovom gradu je istina- stvarno izgleda veličanstveno, a i mistično istovremeno. Iz našeg iskustva najbolje je doći oko podneva jer se tada uglavnom raziđe magla i bude sunce, iako tada i je najveća gužva. Iako vjerujem da u nekom drugom dijelu godine nema toliko magle.
Vodič priča o tome kako je bilo živjeti njegovom narodu u Peruu. Do prije 30ak godina quechue nisu imali nikakva prava u Peruu. Nisu išli u škole, ni govorili svojim jezikom, sve je bilo zabranjeno. Srećom sad se stvari mijenjaju. Dobrim dijelom i zbog nas turista koji želimo čuti i vidjeti sve ovo jer u našoj su grupi svi nosači quechue.
Za kraj puta svi stajemo u krug, zagrljeni, vodič nam se zahvaljuje što smo došli i omogućili svim qechua ljudima da rade na ovoj ruti i tako šire svoje znanje. Suze su mi u očima. Vidim da i drugi spuštaju pogled. Ovo je bilo jedno vrlo emotivno iskustvo za sve nas. Izmjenjujemo adrese, upoznali smo neke stvarno dobre ljude ovdje. Ono za čime žalim je što nismo ostali prespavati jedan dan ovdje i drugi dan opet otići u Machu Picchu i u miru ga još jednom obići. Mene je sam put dosta iscrpio, najviše zbog slabog spavanja, dosta sam emotivno doživjela dolazak ovdje, falio mi je taj jedan dan da mi se sve slegne.
Kako je izgledala naša priprema za ovaj put? Ja inače hodam dosta, a dva mjeseca pred put sam počela hodati svaki dan oko 5-6km. Zadnji mjesec pred put sam povisila to na 10km svaki dan. Mi smo vikend prije puta otišli u Austriju na ledenjak Moltaller na 3100m visine, tamo proveli jedan dan. Po dolasku u Peru smo isto išli postepno, iako je u našem slučaju to bilo dosta brzo- prvi dan na 2600m. Drugi dan na 3500m pa opet na 2600. Treći dan već na 3900m. Taj dan sam ja imala manju glavobolju, koja je prošla uz ibuprofen, i otkucaje srca od 90 u mirovanju jedno vrijeme. Četvrti dan smo ostali na 3900m, i bilo mi je već dobro, peti dan se spustili u Cusco na 3400 m. Tu smo ostali 2 dana, ali smo jedan dan otišli na jezero Humantay na 4100m. Taj dan mi je bilo teže hodati nego na samom Inka trailu.
Što se tiče robe, ne treba pretjerivati, bitni su slojevi. Na stazi smo hodali i u kratkim rukavima, ali i s 3 sloja odjeće i jaknom na sebi. Ja sam nosila običnu tanku planinarsku jaknu, niske planinarske tenisice. Od robe sam imala planinarske tajice, planinarske hlače, termo donje rublje, jaknu of flisa, planinarsku vodonepropusnu jaknu, jednu planinarsku majicu za svaki dan, jedne čarape za svaki dan.
Avionsku kartu sam kupila iz Venecije za Limu s Air Europa. Unutrašnje letove u Peruu s Peruvian air. Trek s perutreks.com
Primjedbe
Objavi komentar