Sri Lanka

SRI LANKA Čitajući malo putopise na internetu o putnicima koji su silno isčekivali putovanje na Sri Lanku i da je baš to zemlja koju žele posjetiti, moram reći da naše iskustvo nije takvo. Ja o ovoj zemlji nisam znala baš ništa, nije mi ni bila na nekom popisu putovanja. Htjeli smo putovati na Maldive, pa je odluka da idemo tamo nastala kad smo vidjeli da Qatar airways ima akcijsku ponudu letova u obje zemlje. Tada se rodila ideja da posjetimo jednu i drugu skupa. Koje podcjenjivanje s moje strane! Ovo je zemlja koja zaslužuje zvjezdani status!

Naše putovanje započelo je letom s Maldiva u Colombo. To je razlog zašto nismo obišli obalu jer nam je 6 punih dana na Maldivima bilo sasvim dovoljno plaže. Na aerodromu nas je dočekao vozač s autom, kojeg sam uzela preko BJ Colombo tours agencije. Ni sama ne znam kako sam ih tada našla na internetu, moguće tada nije bilo toliko puno agencija kao ovo more koje postoji sada, ali pokazalo se da je i to bila odlična odluka. Putovali smo početkom siječnja, što je inače kišna sezona tamo, pa nas je dočekala velika vlaga u zraku po slijetanju, ali sa samim vremenom smo imali sreće jer kiše uopće nije ni bilo.

Prvi dan vozimo se do mjesta na pola puta između aerodroma i Anuradhapure. Plan je bio doći do 9 navečer u smještaj, odmoriti se i ujutro u 5 krenuti na safari. Vožnja je potrajala daleko duže od očekivane, što će se pokazati kao glavna karakteristika ove zemlje, pa u smještaj stižemo oko ponoći. Ideja da budimo kćer, od tada 9 godina, već za par sati radi safarija, je otpala. Žao mi je, ali opet mislim da me to još negdje čeka , možda u nekoj drugoj zemlji. Smještaj je sve nego dobar, u kupaonici nalazimo neke čudne životinjice, nema tople vode, ali ajde preživjet ćemo. Ono što nas je šokiralo najviše je pljesniv kruh koji dobivamo za doručak! Srećom smo ovdje samo prespavali pa ujutro brzo krećemo dalje.

U samoj Anuradhapuri obilazimo hramove, stupe, opčinjava me njihova bijela boja, koja je jako u kontrastu s crveno-smeđom bojom tla iako su neke i smeđe. Naš vozač služi nam i kao vodič, kaže nam što sve ovdje treba posjetiti, priča nam malo i o povijesti vjere i značenju onoga što vidimo. Tako smo za istu cijenu dobili i vozača i vodiča u jednom. Budistički hramovi, stupe, neobičnog su oblika, poput velikog zvona, ali unutra nema ništa. Idemo i do najstarijeg drveta na planeti, dobro se drži za svoje godine i ne izgleda mi baš tako staro, a ovdje vidimo nekoliko zelenih papigica. U samom gradu je velik broj hramova, mi oko 3 popodne zaključujemo da nam je dosta, iako bi nas vozač htio odvesti na još neka mjesta. Popodne stižemo u naš novi smještaj, jednostavan i jeftin guesthouse, ali prava oaza mira. Liyana guest house, a sada vidim da se zove Liyana Holiday Resort, je za svaku preporuku. Osobito doručak- palačinke od kokosovog brašna su vrh!

Drugo jutro krećemo prema Pollonaruwi. I ova vožnja je potrajala, jer autom se ovdje vozi maksimalno 30km/h o čemu treba voditi računa kad planirate putovanje. Meni je izuzetno drago da smo ovdje uzeli vozača jer uvjeti na cesti su daleko od dobrih- vozi se u nekoliko traka na cesti od samo dvije, sve je puno tuk tukova, ljudi i pasa koji stalno odnekud izlijeću, pretiče se stalno, i u zavojima, i na ravnoj cesti, a hrabre vozače ne sprječava ni činjenica da im naš auto nadolazi u susret na udaljenosti manjoj od 10 metara! Ja ovdje stvarno ne bih vozila, a imali smo auto i u gunguli Marakeša u Maroku i preživjeli.

Za razliku od Anudrahapure , koja je jedno od najstarijih naselja Azije, jer joj povijest seže više od 3000 godina, Pollonaruwa je nešto mlađa, ali i sasvim drukčija. Hramovi ovdje građeni su drukčije, a sam stari grad je idealno isplaniran, prepun velebnih hramova tamne boje, sa moćnim stupovima, pa sve pomalo podsjeća na grčki tip hrama. Ovdje je sve puno majmuna, koji veselo skakuću oko nas. Šećemo između hramova, muž otvara torbu za aparat, ne zatvara zatvarač, nego na četvrtastoj torbi samo prebacuje poklopac, ali i to je dovoljno da zaokupira jednog radoznalog majmunčića, koji mu prilazi odotraga diže se na stražnje noge i pažljivo otklapa poklopac! Nema unutra ništa osim objektiva, kradljivac je odmah uočen, kćer i ja 3 metra iza umiremo od smijeha, a trenutak nažalost nije ovjekovječen fotkom zbog brzine kojom se odigrao. Majmuni ovdje žive u skupinama, čini se familijarnim, uređuju se i isčekuju hoće li tko od turista dobaciti nešto hrane.

Zatim idemo u Dambullu, gdje se nalaze budistički hramovi uklesani u špilje, a osobito je poznat Zlatni hram. Do njega vodi velik broj stepenica, kćeri se ne hoda, ali nema veze- sjedamo u hladovinu, jedemo, kupujemo sokove, a nas dvoje na smjenu obilazimo hram koji je stvarno impresivan. Ovdje se nalazi i ležeći Buda, velik broj slika na zidovima, i ovo je mjesto koje definitivno treba posjetiti. Popodne idemo u naš novi smještaj- Dambulu Oya family park, isto jeftin, ali se veselimo bazenu. Smještaj se nalazi duboku u šumi, bazen okružuje visoko drveće i brojne ptice, osobito papige koje veselo pjevaju.

Drugo jutro krećemo rano za Sigiriyu, na Lavlju stijenu, što je bio savjet našeg vozača. Došli smo par minuta prije otvaranja, nema puno ljudi, dio stijene po kojoj se penjemo je u hladu, što je odlično jer nam uopće nije vruće dok se penjemo po svim tim stepenicama. Kakvo je tek ovo impresivno mjesto! Sama činjenica da je netko napravio naselje na kamenu visine 180 metara je začuđujuća, ali i taj kamen koji stoji tu usred nizine, i djeluje da je došao ovdje niotkuda. Druga impresivna činjenica je da su u tom gradu imali vode, i to, opet ću ponoviti, na 180 metara visine! Ulaz u grad je u obliku lava, od čega su danas ostale samo šapice, kojima ja tepam jer su mi baš lijepe, ali su u stvarnosti ogromne, jer je jedan prst veći od mene! Kad ovaj graditeljski podvig smjestite u 5. stoljeće kad je nastao, onda morate ostati začuđeni. U silasku dolje pokazalo se koliko je naš vozač dobar- gužva je sad već velika, da smo u njoj zapeli vukli bi se polako u koloni do vrha i to po suncu koje sada nemilice prži. Po povratku u hotel dočekuje nas gozba za doručak, koji smo najavili sinoć da bismo uzeli kasnije, jer spremili su nam jela za barem 5-6 osoba. Uz jaja, hrenovke i voće i malo tradicionalnog curryia da se nađe za svaki slučaj.

Mi idemo dalje do farme začina u Matali, vozač nam preporučuje kuda da idemo. Zanimljivo je i ovo vidjeti, pogotovo ako još niste. I za kraj dana idemo u Kandy, gdje se čuva Budin zub. Prva stanica nam je ipak ogroman botanički vrt prepun raznolikog drveća i cvijeća. Vegetacija je na Sri Lanci toliko bujna i kričavo zelena, zapravo sve pršti od boja, da će vam se učinit da ste u nekoj slikovnici. Boje ovdje dobiju sasvim drukčiji smisao. Često mi se to događalo dok smo se vozili u autu, a ja sam promatrala sve oko sebe- skinem naočale jer mislim da njihov filter dodaje boje, samo da bih zaključila da boje ovdje stvarno jesu intenzivne i žarke. U Kandyu imamo privatni smještaj u apartmanu, dobar je, ali dosta daleko od centra pa ga ne bih preporučila. Ovdje razgovaramo s vlasnikom i dogovaramo večeru- curry je na cijelom otoku tradicionalno jelo. Mi napominjemo da nećemo spicy, veli on ok, neće biti, ali jelo dolazi toliko ljuto da prži do zadnje moždane stanice! Poslije nam veli vozač da je ovdje ljuće nego u Indiji, da moramo reći not hot, a ne spicy, jer neki manji smještaji nisu navikli da jezik turista ne može podnijeti njihovu normalnu ljutinu.

Sljedećeg dana posjećujemo Mackfiled tea garden, gdje nam prezentiraju kako se čaj bere, suši i obrađuje prije nego u vrećicama odlazi u trgovine. Prezentacija je zanimljiva, ali mi baš i nemamo vremena za odlazak u polja pa jurimo dalje do Elle. Hotel ovdje, The View, je nešto skuplji, i pri tome mislim na 50ak eura noćenje s doručkom, dok smo ostale plaćali daleko manje, ali vrijedi svakog novčića jer se nalazi na vrhu naselja, pogled na dolinu je odličan, izlazak sunca s terase je nezamjenjiv. I još i bazen.

Glavna atrakcija ovdje je Nine arch bridge, zbog devet lukova koje ima, a prvi dan do njega dolazimo kroz šumu, gdje smo se zamalo i izgubili da nije bilo jedne ljubazne, drage starice koja nam je pokazala kuda trebamo ići. Ljudi na Sri Lanci su još jedna stvar koja nas je oduševila- ljubazni, dragi, nenametljivi, a opet tu ako ti zatrebaju. Siromaštvu u kojem žive usprkos. Možda smo mi imali sreće što smo ovu zemlju posjetili još 2017. godine, ali volim vjerovati da je to još uvijek sada ovako. Sam most izgleda kao da je iz nekih drugih vremena, glavna atrakcija je dočekati vlak na njemu, a njegova plava boja je zgodnog kontrasta u odnosu na sam most i okolno zelenilo. Drugog dana do mosta idemo po pruzi, prolazimo i kroz tunel, a treba provjeriti vozni red vlaka da ne bude iznenađenja. Danas ovdje sjedimo i čekamo vlak da prođe, mašemo turistima u vlaku i oni veselo nama- kako malo čovjeku treba da bude sretan! Mi smo se isto kasnije provozali u tom vlaku, na ruti od Badulle do Elle, nismo htjeli cijelu rutu od Kandya jer nam se učinilo puno za truckanje u ovom prastarom ne baš udobnom vlaku. Ovaj mali dio što smo se vozili vidjeli smo dosta lijepih prizora, zelene vegetacije, polja čaja, ali viđali smo to dosta ovdje i u vožnji autom s našim vozačem. Kažem našim, jer smo sad već na ti s njime, osjećamo kao da je dio naše grupe, a ne tek unajmljeni vozač, a njegovi savjeti su neprocjenjivi. On nam pokazuje svoju recenziju s trip advisora, prvi put je vidim, ali totalno opisuje ovo lijepo iskustvo s njima. Zato ponavljam BJ colombo tours.

U rano jutro smo se popeli na Little Adam's peak za izlazak sunca, dio puta do tamo smo išli dio tuk tukom, jer je cesta takva da drukčije ne ide, izlazak sunca bio je lijep, ali još ljepše te stijene. Iako moram priznati da nam je bio jednako dobar kao i u hotelu. Za uspon treba oko pola sata laganog hoda. Na putu natrag vidimo sklepane kućice u kojima žive radnici, koji su za cjelodnevni rad na plantažama čaja plaćeni mizerno- tek dolar, dva po danu. Prilazi nam grupa djece, pitamo možemo li ih slikati, kimaju glavama i poslije pružaju ruku. Naravno da smo im dali par dolara, vjerojatno su zato tako spremno i pozirali, iako nisu nametljivi i sumnjam da bi bilo problema da smo i samo prošli kraj njih. Nije to kao u nekim drugim državama, ljudi su ovdje stvarno dragi i ljubazni. Obišli smo ovdje još jednu tvornicu Demodara tea factory, miris čaja širi se prostorijama i toliko je ovdje intenzivan da pomalo štipa i za nos, ali opet jedno lijepo iskustvo.

Zadnji dan vozimo se do mjesta Lipton's seat- nalazi se usred velikih plantaža čaja. Ovdje se do vrha ide tuk tukom, ali vozač bez problema staje kad ga zamolimo jer su prizori veličanstveni. I ovdje vidimo puno berača čaja, idemo bliže da vidimo kako rade i ulazimo u polja, želja je ispunjena. Lijepa je ovo zemlja. Zemlja gdje boje dobiju sasvim drukčije značenje. Zemlja dragih i ljubaznih ljudi. Zemlja fine hrane. Mi smo uživali u carryu i riži, to su okusi koje volimo, a ovdje su posebni. Vjerujem da nam je i izbor pravog vozača bio pun pogodak za ovu zemlju. Iako smo ovdje proveli 7 punih dana, premalo je to jer definitivno zaslužuje više.