Dolomiti

Talijanski Dolomiti izazivaju jednako oduševljenje kod skijaša zimi kao i kod planinara ljeti. Ja pripadam u ovu drugu grupu zaljubljenika u prirodu i planinarenje tamo mi je bilo na popisu već neko vrijeme.

Prvi dan idemo na Tre Cime, što je jedna od najpoznatijih staza u Dolomitima. Kružna ruta dugačka je 9.8 km. Visinska razlika je 380 m, na visini od 2200-2400 m. Na svim opisima pronašla sam da za nju treba 3.5-4 sata. Nama je trebalo daleko više, ali ne zbog težine staze , nego zato što smo svako malo stajali i divili se viđenom.

Ujutro smo krenuli iz Refugio Auronzo, gdje smo i parkirali auto, na visini od 2200 m. Staza nije uopće strma, pogodna je i za osobe koje inače ne planinare, a na dijelovima ima i snijega. Sunce lijepo prži i to je jedina nezgoda ove staze jer je sunce ovdje izuzetno jako. Nakon 2 km stiže se do Refugio Lavaredo. Te njihove lijepe planinarske kućice opskrbljene su hranom i pićem. Staza zatim ide dalje do Tre Cime i tu je pogled takav da oduzima dah. Snijega je ovdje više, ali dobro dođe za rashladiti se- trljali smo ga po rukama i vratu. Stajemo i u Refugio Locatelli, tu su drvene klupe za odmor.

Iako sunce prži, nije mi bilo toliko vruće. Nauljena sam dobro s kremom faktor 50( potrgala se pumpica pa sam ju otvorila i doslovce se polijevam), ali svejedno se brinem da ću izgoriti. Pokazalo se poslije da je krema prošla test- svi nauljeni dijelovi nisu izgorili. Jedini problem je što mali pojas od 5 cm između tajica i stopalica nisam namazala i taj se lijepo crveni! Na kraju nam je ipak trebalo 6 sati i 15 min što nije čudo s obzirom na to da smo stajali svako malo. Ono što me iznenadilo je količina ljudi koja planinari. Talijani imaju dobro razvijenu kulturu planinarenja kao i Slovenci. Za razliku od Hrvata, kad idemo ne Velebit, nigdje žive duše. Opći dojam je da ovo stvarno nije teška staza, cijelo je vrijeme hodanje po suncu pa ponesite dosta vode. Ima nekoliko tih skloništa duž staze tako da i u njima možete kupiti hranu i piće što mi nismo radili.

Druga staza koju sam ishodala je vrh Seceda, opet vrlo impresivanog izgleda. Do njega možete ići skroz žičarom ili kao i mi dio žičarom, a dio planinariti. Mi smo se dovezili žičarom Col Raiser na 2100m, a onda još 350 m visinske razlike pješke. Staza je dugačka 3.1 km, nije preteška, doduše teža od Tre Cime, ali je skroz otvorena, bez hlada pa to može biti malo problem- ne zbog vrućine, nego opet zbog jakog sunca. Ako ništa drugo, hodanje je meni bila izlika da smlatim Zachericu u planinarskoj kući, a svaki izgovor je dobar izgovor😂😂 Nama je trebalo sat i pol hoda,a ovaj put kremom za sunčanje mažem i očne kapke. Na sam vrh većina ljudi dolazi žičarom i onda hoda po hrbtu odakle je pogled fenomenalan. Mislim da je ovo nešto najljepše što sam vidjela.

Treći dan vozimo se prvo do Passo Falzarego, planinskog prijevoja , a pogled odozgo je fantastičan. Zatim se penjemo žičarom do Cinque Torri parka. Kružna staza vodi nas oko zanimljivih stijena, usjeka i prolaza, traje oko 2.5 sata i nije teška. Nalazimo i još neko novo cvijeće koje dosad nismo vidjeli. Za kraj smo ostavili Cortinu d’Ampezzo. To je bila moja želja- pa neću valjda otići iz Italije da ne probam pizzu i gelato.

Cortina je simpa gradić, prelijepo uređen i čist. Na kraju smo se i okupali na otvorenom bazenu u Brunicu koji je iza 17h vrlo jeftin. Puno smo toga vidjeli u tri dana. Priroda od koje zastaje dah. Ovdje ima još puno parkova i staza za hodanje. Imalo bi se što raditi i dva tjedna. Sve je lijepo uređeno i održavano. Morat ćemo ponoviti.